Bila bi tragedija, pritom mislim na sebe, a da ne napišem barem redak o mojoj maloj beštiji, mojem mačku, toj dragoj loptici koju sam promatrao svaki dan, u ovih više od šest godina. Koja se stalno gurala među moje noge, koji je preo dok sam ga češkao po glavici. To je najviše volio. Ali, sada ga više nema. Zatekao sam se jučer da plačem kao djete. Suze su krenule i nisu se mogle zaustaviti. Više ga nikad neću vidjeti. I sad plačem dok ovo pišem. I nije mi žao niti jedne suze. Zaslužio je. Toliko puta mi je oraspoložio dan. Njegova prisutnost davala mi je neki čudnovati mir. A sada, više ga nema. I to je to. Što je život. Nema više moje male beštije....

E ovo je zanimljivo

Ova vijest zaslužuje pozornost. Posebice to da su ljudi primijetili '' humanoide koji svjetle ''. Ja imam osjećaj da se nalazimo pred velikim promjenama, kako na osobnoj, tako i na kolektivnoj razini...I zapravo ne osjećam nikakav strah

Započeo bih ovaj post mojim odgovorom-komentarom @spinu, mojem dragom virtualnom prijatelju. A on glasi ovako:

No, @spin što ako zlo dođe i kad to ne želimo ili nismo htjeli dozvoliti da nas se dotakne. Pa ono ipak dođe i onda nas neki psihopata onako krvnički izamsakrira uživajući u našoj muci. Ako je točno ono što neki misle, da naša duša ovdje dolazi kako bi prikupila iskustvo, zaista nije prvi puta da se pitam pa dobro što moja duša može naučiti iz tog čina zvjerstva? Ili, zašto bi neka duša i što bi to trebala naučiti da prihvati život u kojemu će skončati tako što će ju privezati za stup i spaliti ju živu?

Ono što znam, da što više ovakvih pitanja postavljam, shvaćam da ovo uopće nema smisla nikakvog. Ovo je zapravo kao san, ali mora. No, svatko se ponekad trgne u snu, kad je mora u pitanju, pa poželi iz sna pobijeći. Samo postoji jedan problem, tako rijetko bivamo svjesni baš tog trenutka kad shvaćamo svu iluziju oko nas. I tada, samo rijetki, dožive lucidan san. No, bitnije od toga jest činjenica, da tada spavač preuzima kontrolu nad snom!!!! Kad sanjamo, kao što i živimo, mi zapravo nemamo kontrolu. Mi smo '' ovisnici '', u svakom pogledu.

Baš sam neki dan čuo sljedeću misao, onako otprilike, naš život je vožnja i svakog trenutka možemo donijeti odluku da to promijenimo ( način vožnje ).

Dakle, sve što bi trebali je da počnemo '' lucidno živjeti ''...

Dakle, živimo u jednom okruženju kojega zapravo ne kontroliramo. Uvijek se osjeća ta doza neizvjesnosti što će donijeti sutra. Što se krije iza toga? Strah. Evo prvog i možda najvažnijeg izbora u našim životima - živjeti ispunjen strahom ili živjeti punim plučima ljubav?

Postoje dvije zapovijedi koje nam je ostavio Isus ili Yeshua, a one glase otprilike ovako:

1. Ljubi Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom i tijelom.

2. Ljubi bližnjega svoga kao što ljubiš sebe.

Osobno držim da bi redosljed trebalo promijeniti. Trebalo bi početi od ove zadnje i nju savladati na način da ju se razumije i konačno zaživi u sebi. No, dolazim do škakljivog pitanja - koliko ja volim sebe ili volim li ja uopće sebe? Zašto je to važno? To je preduvjet da ostvarim ili ostvarite ono drugo - da ljubite svoje bližnje jednakom ljubavi. Ako nemam ljubavi prema sebi, nema onda ljubavi niti prema drugima. Jednostavno je nema. Ne možete dati nešto nekome ako to ne posjedujete, zar ne? Ako nemate ljubavi, ili je imate u jako malim količinama, tada ste sami sebe bacili u okove zla. Ako sam ja frustriran sa sobom, s vlastitim identitetom, tu ljutnju i frustriranost ću širiti dalje. Svi će mi biti krivi, kao što osjećam krivnju prema samome sebi. I evo, polako, dođeš do izvorišta zla. Ono nije vani, premda jest. Vanjsko zlo je samo posljedica. No, zlo kao uzrok/izvor, ono je unutra. U meni, tebi, svima.

U internetskom bespuću pojavio se lik s nicom '' insider '' i kroz svoje odgovore je dao navodno svoju objavu o vladajućoj eliti. Mnogi su raspravljali o njegovim odgovorima, no on je zapravo dao najvažniji odgovor na kraju. Naime, rekao je sljedeće otprilike - nema neprijatelja, već si ti sam sebi neprijatelj. Dakle, svaki čovjek mora pobijediti sebe. Ali, što znači pobijediti sebe? Prestati se mrziti. Prestati tražiti nedostatke u sebi. Prestati se ne cijeniti. Prestati biti iskompleksiran svojim navodnim nedostacima. Kad to postignemo, tada ćemo krenuti na još teži put, početi sebe ponovno voljeti.

Taj odgovor insidera možete povezati, odnosno ono nasušno traži da bude povezano s njegovim drugim odgovorom kojega je dao, a glasi otprilike - da je ovaj svijet zatvor. Ali, ustvrdio je on, još i gore od zatvora. Ja bih zaključio ovako, ponukan njegovim odgovorom, ovaj svijet jest za svakog od nas mali pakao. a nije ga stvorio Bog, već svatko od nas. Tražimo ljubav od drugih. Kako to uopće možemo tražiti? Da li smo dali ljubav u dovoljnim količinama, pa da živimo u takvom obilju i baštinimo ga? Kako se usudimo tražiti ljubav u ovome svijetu? Prije tog traženja valjalo bi da se svi zapitamo jesmo li mi uopće donijeli ljubav u ovaj svijet?

I još je jedan važan odgovor dao '' insider '', a on glasi otprilike ovako - da će svatko izaći iz ovog zatvora, ali to je individualan proces. Sad se vratite na njegov odgovor da nema neprijatelja.

Zar nije Yeshua otišao u pustinju na četrdeset dana? Zašto je otišao tamo? Da pobijedi samog sebe. Vrag mu je nudio cijeli svijet. No, Yeshua je taj svijet odbacio. Zašto? Odbacio ga je jer je znao da je to njegova tvorevina koju je upravo i morao odbaciti, da bi postao novi čovjek - Krist. On je našao izlaz iz zatvora, ali i dao nam je način ( put ) kako to može učiniti svatko od nas. I Pavle je pisao o novom čovjeku koji raste svaki dan u nama. On može izrasti u bezoblično tijelo, ili pak u blještavo biće ispunjeno ljubavlju. No, to je naš i samo naš izbor.

Kako god okreneš, osuđen je svatko od nas da se suoči sa svojim najgorim neprijateljem, samim sobom...

Zapravo ni ne znam kako bih započeo ovaj post. Dvoumim se. Mislim da bi bilo najbolje u glavu, pa di pukne da pukne. Zamislite ovako, da na Zemlji postoje '' prosvjetljeni '' i postoje ljudi. Među ljudima postoje oni koji žele vladati nad većinom i postoji ta gluha, bespomoćna većina ( to jest oni koji zapravo ne znaju što bi sa sobom - plivaju tokom rijeke ) koja je izgubljena, a njima je namjenjena, s njihovim pristankom, uloga robova i ništa više...

Buđenje?

Kako? Iskreno, u ovom trenutuku, ne pada mi na pamet ništa korisno... Izgubljenost, letargija, ne znam koju drugu da riječ upotrijebim. Ali, bojim se da je to tako. Tako smo pasivni, anemični...

Kad ćemo se upitati da li zaista išta možemo promijeniti? Da li posjedujemo određenu moć za promjenu? ...

Potres u Indoneziji

Potres u Japanu

Trese i se i dalje, hm...

Kad sam bio mlađi znao sam u gluho doba noći promatrati plafon iznad sebe, pokušavajući uhvatiti siluetu anđela ili mojeg duhovnog vodića. Znao bih promatrati i zavjese, pa bih rekao ako si tu moj duhovni vodiću neka se zavjese pomaknu. To bi se ponekad i dogodilo, ali ja sam to pripisivao pirkanju vjetra kroz šupljine između prozora i zida. No, oduvijek je postojala jedna velika želja u meni da susretnem svojeg duhovnog vodića ili pak anđela. Ne znam kako je to išlo kod Vas ili je li uopće postojala želja u Vas za time.

Čitajući nedavno jednu knjigu, u njoj je bila riječ o našim duhovnim vodićima. Kaže se da svatko od nas ima po jednog. S anđelima je to nešto drugačije. No, čitavši o tome u meni se ponovno probudila moja želja da susretnem mojeg duhovnog vodića. Da ga vidim i da razgovaram s njime. Ponekad se pitam, je li to pomalo smiješno. Ipak i godine su tu na mojoj strani. Pa opet, uvijek naiđem na nekakve članke, knjige u kojima njihovi autori govore i pišu lijepo o anđelima, duhovnim vodićima, čak i opisuju susrete s njima. Ma je li to moguće, uvijek se zapitam? Kako to njima uspijeva?

Možda sam dobio danas odgovor na ta pitanja. Sjedim u sobici, na kauču. Promatram tupo sve oko sebe. Nije mi baš neki dan, obzirom na bezvoljnost. I tada sam opet, po ne zna koji puta ispustio glas rekavši, želim te vidjeti moj duhovni vodiću. No, tada, baš dok sam izgovarao te riječi osjetio sam svoje emocije. To Vam je ona emocija kad osjećate nervozu, niste čvrsti, odnosno sumnjate u sebe u tom trenutku. Kao nekakav osjećaj nelagode. I tada sam, u tom trenutku koji je traja svega nekoliko sekundi shvatio da ja imam slabu vjeru u to u što bih trebao vjerovati. Da je moj duhovni vodić pokraj mene i da me prati na mojem životnom putovanju ovdje, u pojavnom svijetu. To Vam je osjećaj kao da želite određenu stvar, ali je ona upravo toliko daleko od Vas da ju ne možete uhvatiti.

Ali, tada, u tom trenutku, kao da sam osjetio neki pritisak na moje uši. Kao da sam čuo zvuk zzzzz .... zzzzz ... odnosno kao da mi netko govori u mojem umu – kad budeš spreman, čuti ćeš me. Kad budeš spreman, vidjeti ćeš me. Nisu to one situacije kad se uhvatite da pričate sa samim sobom. Ne, ovo je bilo nešto posve drukčije. No, ....

'' ... Bilo je vrijeme kad su se tisuće i tisuće ljudi tiskale na širokim Zemljinim grudima. Sažalivši se na njih, Zeus u svojoj velikoj mudrosti odluči olakšati Zemljin teret. Tako on izazva sukob kod Ilija (Troje), s ciljem da kroz smrt napravi mjesta u ljudskoj rasi... ''
( Z. Sitchin: Ratovi bogova i ljudi )


Nisam se mogao maknuti od ovog odlomka iz knjige. Mi smo poput mačke koja se vrti u krug loveći vlastiti rep...Hm,....

Dodatak:

Ovaj odlomak me natjerao da i dalje razmišljam o njemu. Naime, podsjetio me na jedan davno napisan post, ali ne ovdje ( šteta, mislim da sam taj blog trebao nastaviti pisati ), naslova Babilonski čovjek. Dobro nam znana priča iz Starog zavjeta. U vrijeme gradnje Babilonske kule tadašnje čovječanstvo je govorilo istim jezikom, zajedno su surađivali i očigledno postizali veoma vrijedne rezultate i postignuća. Čak su se drsko usudili izgraditi takvu jednu veliku kulu, u želji da dosegnu nebesa. Uzmimo da je ova priča samo alegorija na jednu davno išćezlu ljudsku civilizaciju ( na koju ukazuju brojna otkrića ) koja je toliko napredovala da je bila mnogo razvijenija, u svakom pogledu, od današnje ljudske civilizacije. No, onda se nešto dogodilo.

Priča kaže da je Bog pomrsio jezik ljudima, tako da se oni više nisu razumijeli jedni druge te ih je razasuo diljem zemlje. Sinulo mi je da je za takav poduhvat Boga trebao jedan globalni događaj, a kud ćeš bolji od toga nego jedna globalna katastrofa. Samo takvo nešto može najjače udariti u samo biće ( ono koje povezuje ljudsku rasu u jedno ) i totalno ga razjediniti iliti ošamutiti da se ovo ne može oporaviti, ne decenijama, već stoljećima, ako ne i više.

Imaš dvije opcije na raspolaganju: ili su se ljudi toliko uzoholili pa su uništili same sebe, pa je sve krenulo ispočetka, ili je pak postojala jedna izvanzemaljska sila kojoj se nije svidjelo što se to događa na zemlji, poglavito u pogledu ljudske rase i njena razvoja, pa je ta izvanzemaljska sila odlučila intervenirati i pokazati ljudima gdje im je mjesto i tko su oni zapravo ( tu se približavam Sitchinu i mnogim drugim autorima ). Ovo pod uvjetom da ne vjeruješ u Boga koji ima jednake osjećaje kao tjelesni čovjek, pa se tako i ponaša. Moje poimanje Njega odavno je prešlo granice ljudske nesavršenosti i njegovih ograničenja.

Uzmimo samo onaj gore odlomak iz Sitchinove knjige, odnosno ostavština drevne ljudske rase zapisana u stihove. Netko mnogo '' viši '' od čovjeka oduvijek je odlučivao o sudbini čovjeka, bilo da je riječ o Anunnakijima, Reptilskoj izvanzemaljskoj vrsti, Greysima ili netko treći. Ispada zapravo, da postoji ta jedna granica koju ljudski rod, ne ne može, već ne smije prijeći u svojem razvoju, jer tada dolazi intervencija, da se tako izrazim '' odozgora ''.

Može li to čovjek konačno promijeniti? Ne očekujte odgovor od mene. Ja ne poznajem snagu te '' sile '' koja nas koči. Koja nas je obuhvatila poput udava i stišće nas. Mislim da to pitanje prelazi granice ovog pojavnog svijeta. Zapravo, takva jedna situacija i nije toliko bitna, nego je bitno što mi želimo prije nego se pojavimo u ovaj pojavni svijet. Mislim da se dogodilo to da je čovječanstvo imalo svoj normalni slijed, kako fizičkog, intelektualnog, ali i duhovnog razvoja, ali se dogodilo to '' nešto '' što je stopiralo naš razvoj. Jednim šokom nas je degradiralo u trenu, a zbog čega smo morali krenuti ispočetka. Ali, pritom je bitno postaviti pitanje, koliko smo mi sami utjecali na naš razvojni put do danas? Je li ovo ispravan smjer kojim sada koračamo prema našoj budućnosti ili pak idemo u totalno pogrešnom smjeru? Mislim da bi se trebali pozabaviti ovim pitanjima, prvo na jednoj osobnoj razini, a onda onako kolektivno...

Ne @Pi!

Ja živim upravo onako kako trebam živjeti i to činimo svi, svakog dana, bili toga svjesni ili ne. I to je istovremeno ljepota, ali i tajna života ...

Dodatak 05.03. 2010.

Ovdje

Opet južna hemisfera. Možemo ignorirati, ali do kada?


Dodatak 04.03.2010.

Potres koji nije zabilježen u zadnjih sto godina pogodio je Tajvan. Južna hemisfera se i dalje trese. Izdvojio bih jedan citat iz članka u jutarnjem kojeg možete vidjeti ovdje

'' ... Ovako snažan potres nije zabilježen više od sto godina. Snaga mu je neuobičajena za ovo područje, ali mislim da nije povezan s potresom u Čileu - izjavio je Kuo Kai-wen, direktor tajvanskog seizmološkog centra... ''

Pa istaći '' ... snaga mu je neuobičajena za ovo područje ... '' Možda, ali samo možda jer se nešto neoubičajeno za ovu našu civilizaciju približava Zemlji, a događa se svakih 3 600 godina...

Dodatak:

Jutros je Filipine prodrmao potres. Nije li to barem čudno? Ovakva serija potresa. No, jedno je sigurno, trese se cijela južna hemisfera Zemlje. Vidite, mnogi koji su ismijavani na portalima, forumima, youtubu, upozoravali su na ovakav scenarijo kada Nibiru bude u našem sustavu i mogu reći da malo pomalo takvi '' čudaci '' dolaze na svoje, ali vjerujem da ne likuju svijesni činjenica do kojih su došli. Ja nisam oni i nikada neću kategorički tvrditi da su u pravu, ali dati ću im za pravo da su možda u pravu. To se inače zove tolerancija. Ja neću sigurno prosuđivati razloge zašto su se upustili u takvo nešto. AQli, ako se pokaže da su bili u pravu, biti ću im duboko zahvalan, jer ću barem znati ( kad dođe trenutak ) zašto se taj trenutak događa.


Ovdje ću izraziti samo subjektivno mišljenje do kojega sam došao duboko razmišljajući o činjenicama saznatim proučavajući u ova dva dana na desetine filmića vezanih za temu Planeta X iliti Nibiru-a. Mnoge filimiće nisam uzeo za ozbiljnima, ali moram priznati da je par njih na mene djelovalo veoma uvjerljivo. Neću ih ovdje navoditi, jer kako rekoh već, ovim postom izrazit ću vlastito subjektivno mišljenje o Nibiru. A ono glasi - bio Nibiru samo nakupina kometa koje se čine kao planet, ili je Nibiru zaista planet, on je za mene nešto stvarno i duboko sam uvjeren ( ponovno ističem nakon dva dana razmatranja prezentiranih činjenica dobivenih promatrajući na desetke filmića na Youtub-u ) da on dolazi i da je on naša sudbina. Barem u tom smislu da ćemo biti svjedoci jednom veličanstvenom nebeskom događaju, te unatoč činjenici kako će on utjecati na naš Sunčev sustav, na planete u njemu i konačno na našu Zemlju. Na neki čudan način, osjećam se počašćen da ću biti svjedokom takvoga nečega. A ako sam uz mnoge druge, pogriješio u pogledu Nibirua, javno ću se ovdje ispričati. Priznati ću da sam se prevario u pogledu Nibiru-a.

Ali, pričekajmo još malo...

Čitajući knjigu od Sylvie Brown: Život na onoj strani osjećao sam se čudno. No, to nije prvi puta. Isti taj osjećaj javljao se kad sam čitao knjige od recimo dr. Modya, a vezane za iskustvo bliske smrti. No, evo što sam uočio kao nešto jedinstveno što se provlaći kroz knjige te tematike, odnosno iskustva onih koji su doživjeli stanje bliske smrti. Uočio sam da svi oni kažu da su osjetili, ili odredite si kako hoćete, da svaka duša točno zna u koje tijelo želi ući i kakav život će odživjeti. Isto tako, u duhovnoj sferi ne postoji vrijeme, već samo sadašnji trenutak. Gore u sekundi prođe život ovdje na Zemlji. Da se tako izrazim.

Čitajući knjigu koju sam gore naveo, postavio sam si pitanje koje je iskrsnulo, a glasi - može li duša odlučiti ući u tijelo koje će živjeti recimo u vrijeme prohibicije u SAD-u, dakle, gledano našim razumijevanjem, u prošlosti? Odgovor kao da je došao sam po sebi - zašto ne? Što je pojavni svijet? Mogućnost, odnosno drugim riječima iluzija. Mjesto gdje duše uče i stvaraju, odnosno rastu. Postoji toliko mogućnosti, to jest istovrsnih svijetova i oni se odvijaju. Mi, duše, izabiremo tijelo i njegov životni put, koji može biti ovakav ili onakav. Vrijeme ne postoji. To je zaključak koji je donijela većina onih koji su se vratili.

Zapravo, mi potratimo vrijeme na iluziju, umjesto da se posvetimo sami sebi...To je naš veliki hendikep...

Dodatak:

Ispod ovog filmića

ovdje

jedan od tri komentara bio je, u prijevodu, čudesno. @Univerzum, ne nije točno da se sve može, osim 1 %, objasniti znanstveno. Ne možemo više glumiti nojeve i zabijati glavu u pijesak. Evo, @Univerzum, znanstveno mi objasni ovo što se vidi na gore navedenom filmiću...


Kako objasniti

ovo

ili

ovo

Smiješno je objašnjenje dato ispod ovog drugog filmića da je riječ o balonima

Do kada ćemo ignorirati ovakve pojave?