Proglas: Ja sam energetski vampir i čuvaj te me se!

Posebice ću biti aktivan tamo 2012 godine i tada ću Vam sisati energiju najjačim tempom! Zato, poslušajte ovo i klonite me se, već od danas. Za Vašu sigurnost! Evo, Spin je to skužio, vjerojatno i Univerzum i oni su, kako vidite, pobijegli odavdje. Učinite i Vi to i spasite se! Moji duhovni ili astralni zubići traže Vaše astralne vratove da se zariju i sišu Vašu životnu energiju! Ozbiljan sam, mlijeka mi u prahu! Kidam na lijevo ( ne politički! )

Ovdje su došli neki s visoka i počeli dijeliti lekcije, ali zaboravili su na jednu stvar! Ne možete doći u blizinu vraga i stajati po strani. A ne! Čim ste se približili vragu, on Vas je obgrlio i zaplesao s Vama. Dakle, postali ste i žrtva, ali i novorođeni energetski vampir i nema Vam spasa!

Zato Vam kažem, biježite dok možete, jer poslije je kasno za kajanje!

Vidjevši ovo

učinilo mi se najboljim donijeti sljedeći zaključak - Annunaki su se vratili

Ako ovo nije zanimljivo, onda ne znam što jest. Barem sam se nasmijao na objašnjenja

Moje je mišljenje to su Anunnaki i promatraju što to njihovi '' robovi '' izvode

Tija sam Vam još jučer nešto napisati, ali sam na kraju odustao. Cijenite inidividualnu slobodu. Ne idite za krdom. Mislite svojom glavom. Misliti svojom glavom, znači biti svoj. Sve što čujete, sve što pročitate, sve što Vam se da, razmislite o tome, osluhnite vlastite osjećaje. Pokušajte osjetiti što Vam srce o tome želi reći i po tome se ravnajte.

I nikada, NIKADA, drugima nemojte tvrditi da znate istinu, jer ju ne možete znati u potpunosti. Svatko od nas ima dijelić istine, ako je imao sreće, ali nikako istinu. ali, prepoznavanje dijelića drugih istina je put da se slaže jedan mnogo veći mozaik, mozaik one apsolutne istine i na tom putu budite ustrajni.

Sjevnula je misao najednom. Našao sam se da razmišljam o živućem Duhu i njegovoj kreativnoj snazi stvaranja. Stvaranje je započelo onog trenutka kad se živući Duh usredotočio na nešto drugo, a to nije bio on sam. To je bila prva misao, stvarateljska misao iz koje je nastao prvi oblik. Nazovimo ga živući Univerzum. Kako je živući Univerzum također živi entitet, kao dio živućega Duha, i on je svojim usredotočenjem izvan njega i izvan živućega Duha, stvorio novi oblik ili mnoštvo novih oblika – galaksije, sunca, planete, zviježđa, crne rupe i slično. No, kako su oni neposredno dio živućeg Univerzuma, a posredno živućega Duha, i oni su zadržali tu sposobnost kreativnog stvaranja putem misli. Sve što postoji sadrži u sebi mogućnost kreativnog stvaranja. Također i svatko od nas je prvo bio misao ( mi kao duša ), a tek kasnije je dobio svoj tijelesni oblik. Sve je povezano, a povezano je mislima. Mi smo u stalnoj interakciji sa svime. Mi primamo i odašiljemo i na taj način se povezujemo. Slično sa sličnim. Potpuna sloboda interakcije, bez ikakvih ograničenja. Ograničenje je misao stvorena od onoga koji je pomislio na ograničenje. Neki imaju sposobnost pomicati predmete mislima. Takvi su za većinu ljudi neobični, čudotvorci. No, oni se razlikuju od nas samo po tomu što je njihova misao o neograničenosti u pogledu pomicanja predmeta jača od vladajuće misli da mi ne možemo pomicati predmete našim mislima.

Postanite vlastita misao. Usredotočite se na sebe. Odletite na Mjesec recimo. Može li netko dokazati da vi niste bili na Mjesecu duhom, odnosno mislima? Ja Vam ne mogu dokazati da sam mislima ili duhom bio u budućnosti, ali Vam mogu pričati o tom iskustvu, kao što sam već to jednom ovdje pisao.

Vi ste misao, a Vaša stvarnost je oblikovana Vašim mislima. Ali sada dolazim do intrigantnog pitanja – ako sam ja misao koja je stvorila tijelesni oblik kreirajući, onda i to tijelo jednako tako sadrži sve u sebi, i živući Duh i živući Univerzum i mene kao misao unutar njega, ali i mogućnost kreativnog stvaranja? Je li tijelo zaseban entitet u ovom nizu kreacija, od živućeg Duha, pa sve do '' božanske čestice '' koju neumorno traže znanstvenici. Nije uopće upitno da li će ju pronaći, jer su ju već stvorili i oblikovali prema svojim zamislima. Dakle, može li samo tijelo kreirati, a bez da ja kao misao u tome sudjelujem? Koliko vas je doživjelo situaciju da vozite auto i u jednom trenutku nađete se da razmišljate o nečemu nevezanom za vožnju, ali tijelo i dalje vozi, kao da je nekakav automat. Stišćete kvačilo, gas, kočnicu, ruke okreću volan. Upravlja li tijelom ego kao zaseban entitet ( bolje rečeno produžetak Vas ) unutar Vašeg tijela, dok ste Vi kao ili ja kao misao negdje drugdje. Možda da to usporedim na ovaj način, ja kao misao se uvučem unutra, u svijet ili stanje gdje prebiva moja misao, a tijelo ostaje zajedno s egom ovdje, u pojavnom svijetu? To se događa kad spavamo. Ja, ti, misao odlazimo negdje i dalje stvaramo, a tijelo spava.

Većinu vremena čovjek stvara nekreativno, odnosno nesvjesno. Stvara pod utjecajem vanjskih događaja, odnosno gubi na neki način svoje misli, a time gubi zapravo svoju istinsku slobodu. To je apsolutna sloboda i ona postoji. Glasi – ti si čista misao i postani ona. To je stanje sadašnjeg trenutka u punini značenja. To je stanje bezvremenosti, trenutak spoznaje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u jednoj točki...

Izgubio sam jednog, a nekako izdaleka prikradao se drugi. Malo pomalo sam ga pripitomljavao. I onda je jednostavno nestao. Pobojao sam da je i ovaj završio tragično. Dva dana moje misli su bile uperene na njega - gdje je? možda mu se ništa nije dogodilo? I večeras, vidim ja mota se nešto oko mojih vrata. Otvorim vrata i vidim ga. Odmah je uletio u kuću. Ne boji me se više. Još je uvijek oprezan, ali sve je više privržen. Danas mi je dopustio da ga uhvatim za rep. I to je početak, zar ne?

Iskreno, bolje se osjećam uz životinje ( oduvijek ), nego uz ljude. Ne znam zašto?

Osjetio sam potrebu da ovu misao podijelim sa svima Vama, a posebice se odnosi ovo na @spina:

Naš '' kalašnjikov '' jest naša misao. Tvoja, moja, naša...To je ujedno i naša moć.

Edgar Cayce je govorio da svaka naša misao utječe na našu stvarnost. Naše misli grade našu budućnost, poput paukove mreže. Dakle, shvatimo konačno da odgovornost za našu budućnost snosimo samo mi. Zato sam i rekao da su skoro pa sve teorije jedna velika zabluda. Tu su da povjerujemo u njih i tako svatko od nas preuzima tu misaonu tvorevinu i time postajemo zarobljenici iste. K tomu, stvaranju budućnosti ne pridonosi niti naša pasivnost. To je ono da samo sjedimo. Tada, htjeli mi ili ne htjeli to, dopuštamo da budućnost koju je netko drugi osmislio postaje naša budućnost...

Nije ključno pitanje da li izvanzemaljci postoje i da li su oni ovdje? Ne. Oni su ovdje. Ali, mnogo važnije je pitanje koje su njihove namjere. To nije nekakva teorija koja bi se dala uspoređivati sa iluzatornim teorijama zavjere. Same te teorije su jedna vrst zavjere, zavjere protiv ljudskoga uma. Za to vrijeme, baveći se tim teorijama, ne vidimo ispred nosa što se događa. Ne događa se nikakva zavjera, već proces sa svojim nazivom, odnosno više naziva koji se upotrebljavaju po potrebi.

Teorije nisu iznutra. Već su izvana. Tako na to treba gledati @Spin. Barem ja na to tako gledam. Mi zapravo ne znamo što se događa, jer nismo dovoljno okrenuti sebi. Da to činimo, veoma dobro bi znali što se događa i koje je naše mjesto u svemu tome. Mi smo neodogovorni. A kako smo neodgovorni, mi smo ispustili iz ruku poluge upravljannja našom sudbinom. Istina je sljedeća, da nama upravljaju moćniji od nas, ali ipak i u takvom položaju oni nisu moćniji od nas.

Živiš iluziju @spin! Ne postoje dva života, već samo jedan. Postoje mijene iliti promjene oblika, odnosno vibracija, a time gustoće. To je znanje koje daje prednost onima koji vladaju ljudima. Ne postoji objašnjenje, nijedno, izvan čovjeka. Sve je u čovjeku! Svakome!

Da li su ET-i '' isfrustrirana bagra '' kako ti kažeš, ja ne znam, kao što vjerujem ne znaš i ti. Ali, nije li potrebno da se pitamo koje su njihove namjere? Zar ćemo samo sjediti i čekati? Zar nije logično tražiti odgovor ili se barem pozabaviti činjenicom da stoka nestaje i biva vraćena masakrirana? Da milijuni ljudi imaju rupe u sjećanjima, to jest imaju osjećaj gubitka vremena, a pod hipnozom govore o zastrašujućim iskustvima. Zar nije logično da se postavi pitanje što se događa? Zar je rješenje sjediti? A cijeli Univerzum je još tu oko nas i u nama. A mi bi trebali sjediti?

Tebi je šala izvaditi kalašnjikov i oprašit po njima. Meni to ne bi bila šala. Možda jest ovo tijelo samo prolazno odijelo, ali valjda bih trebao pustiti da se njime netko igra kako hoće, a ja da samo to promatram? Ne prijatelju @spin. Arjuna se nećkao hoće li ući u bitku. Krišna mu je uzvratio, da ide, jer ti koje se on boji da će ubiti, već su mrtvi. Događaji dolaze čovjeku, kao što dolaze mojem novom mačku. On reagira na njih. Zašto ja ne bih reagirao na događaje koji dolaze meni? Zar da sjedimo? Da čekamo Godota?

Probuditi se ne možeš sjedeći. Buđenje je aktivnost. A najbolje za buđenje jest okrenuti se oko sebe, promotriti stvarnost u kojoj bivstvuješ i shvatiti što se događa. Tek kad to shvatiš, e onda si na putu da se probudiš...;-)))

Ima li netko ideju što bi ova pojava ovdje značila?

Naime, sve su učestalija višenja ovoga.

Čitam i gledam danas vijesti

ovdje

ovdje

Onda sam pročitao ovaj članak,a za oko mi je zapela ova rečenica u tekstu:

'' Geofizičari upozoravaju na neobično aktivno razdoblje Zemljine kore: od potresa na Samoi, u Čileu, Tuskoj i Grčkoj, do niza vulkanskih erupcija... ''


S time da mi je posebice zapela za oko riječ '' neobično '' u samoj rečenici.

Zaista, što se događa sa Zemljom?

Deset do petnaest minuta sjedenja u vrtu može na čovjeka ostavit nevjerojatan dojam. Ja sam osjetio kao da sam, u trenutku kad sam se dignuo i krenuo nazad u kuću, ispunjen u potpunosti energijom. Trnci su mi prolazili niz cijelo tijelo. Jako dobar osjećaj. No, mnogo važnija je spoznaja važnosti trenutka kojega sam proživio, a ima priliku svatko.

Koliko puta ste se našli u prilici da promatrate igru oblačića iznad Vas. Ja sam imao osjećaj kao da se ti oblačići spuštaju prema meni. Tada su započeli svoju igru. Naglo su ubrzali svoje kretanje, kao da se vrte oko neke svoje nevidljive osi, pod utjecajem vjetra. Prizori su se izmjenjivali, a u jednom trenutku ja sam samo izustio – prekrasno! Tada su jednostavno nestali. No, ostao je osjećaj i dalje.

Tada sam shvatio važnost trenutka. Trenutak je stanje kad nestaje prošlost i nestaje razmišljanje o budućnosti. Postoji samo sada. No, što je važnije od same spoznaje trenutka kao, pa možda najbolje prilike da dokučimo barem djelić onoga što podrazumijevamo pod pojmom vječnosti? Mir. Stanje mira ili spokoja kojeg osjećamo u tom trenutku sadašnjosti. Možda nešto najvrijednije uz samu spoznaju vezanu uz trenutak sadašnjosti. Spoznaja i mir, ti alati oslobođenja ljudske duše. I sad dolazimo do problema.

Problem je kako taj mir zadržati što duže. Ne dopustiti da se on raspline nakon što trenutak naše okrenutosti prema sadašnjem trenutku prestane, pod navalom svakidašnjih problema i briga. To je problem. Strah, taj neprijatelj ljudske duše, ne dolazi odnigdje. On izvire iz '' nemira ''. Sama riječ nemir ukazuje na činjenicu da je ono suprotnost stanju mira. Kako ne postižemo da se združimo sa tim stanjem mira kojega možemo uhvatiti u djeliću onog što nazivamo sadašnji trenutak, mi živimo, pa skoro u konstantnom stanju nemira, a koji onda utječe na nas da stvaramo i živimo u ovakvom svijetu kakvog imamo, zatvoru. Krije li se ovdje odgovor na pitanje kako smo dospjeli u zatvor? Ono što nas drži zatvorenim jest nemir i strah koji iz njega proizlazi, a obilato ga koriste naši '' gospodari ''. No, postoji '' ključ '' našeg oslobođenja, a to je mir.

Združiti se s mirom ili spokojem, znači prihvatiti novog sebe, novi izvor vlastita djelovanja i vlastite inspiracije. Ako iz nemira proizlazi strah kojega smo obilato upoznali, ne izlazi li onda iz mira '' ljubav '' koju nikada nismo upoznali, a samim time i spoznali. Možda smo samo uhvatili djeliće te ljubavi, proživljavajući svjesno ili nesvjesno sadašnji trenutak, ali nikako da uspijevamo da zadržimo, kako sadašnji trenutak, a time i mir/spokoj i ljubav koja proizlazi iz toga.

Iz nemira se rađaju podijele, a time i mržnja, zavist, sukobi i ratovi. No, sve bi to nestalo u jednom trenutku kad bismo postali u potpunosti svjesni mira i blagodati kojega on donosi onomu koji ga spozna. Ima li čovjek izbora? Ima. Pa zašto konačno čovjek ne izabire? Izabire, ali ne izabire mir. Zašto? Nema vremena. A zašto nema vremena? Ne daju mu da ima vremena. Pa što činiti? Nađi vremena. Za sebe, da se spoznaš u sadašnjem trenutku i time pronađeš mir. No, tu nije kraj. Slijedi onaj najteži dio. Zadržati taj mir, a time i sadašnji trenutak.

Novi svijet iziskuje novog čovjeka. Biti novi čovjek je stvar izbora. Novi svijet tada dolazi sam od sebe...

Definitivno vjerujem da postoji '' nešto '' što pazi na svakog od nas. Nazovimo to '' anđeli '', '' duhovni vodići '', '' svjetlosna bića ''. No, isto tako vjerujem da postoje bića suprotna ovim prvim, koja čekaju svaki mogući trenutak da padnemo. Možemo ih nazvati '' demonima '', ali njihovo ime i nije toliko bitno. No, postoji i '' nešto '' što je više od te razine na kojoj se nalaze ta duhovna bića. Postoji Duh koji postoji u svemu. Sad je važno pitanje koliko smo mi svijesni tog Duha, njegove prisutnosti? Kako Ga doživljavamo? Da li je Duh nešto mrtvo, bezoblično? Ili je to pak nešto živo, zapravo najživotvornije što možemo zamisliti?Ako vjerujemo u ovo potonje, onda znači da možemo komunicirati s tom najživotvornijom silom.

Ja vjerujem da preko Duha, postajući Ga sve svjesnijim, možemo komunicirati s Neizrecivim. Da li razgovaramo s Duhom ili Neizrecivim riječima? Da. Ali, koliko čujemo te riječi, to je priča za sebe. Da li komuniciramo s Njime mislima? Najčešće. Molitva je jedan od izričaja razgovora s Duhom, odnosno Neizrecivim. Ali, postoje li znakovi koje nam u našem životnom putu ostavlja Duh, odnosno Neizrecivi, pa i preko naših '' svjetlosnih bića '' koja nas prate cijeli naš životni vijek?

Evo jedne istinite priče. Dva su ribara odlučila se otisnuti na more. Nije to bilo obično ribarenje, već je trebalo prevaliti dosta velik put naprijed i nazad. Međutim, ispraznio im se akomulator od brodskog motora. Napunili su ga, pa su se tek onda otisnuli na more. No, tu nevoljama nije kraj. Pojavio se kvar vezan za propeler i na koncu zaključili su da je bolje da se vrate nazad i što su učinili s podosta sreće.

Zašto sam ispričao ovu priču? Upravo radi gornjeg pitanja da li nam Duh, Neizrecivi, odnosno svjetlosna bića ( anđeli, duhovni vodići ) ostavljaju '' znakove ''? Mogući odgovor na to pitanje bi nas mogao uputiti na još jedno pitanje, koliko smo svjesni trenutka kojeg živimo i koliko smo svjesni naše svrhe ovdje? Možda je ovo zakukuljeno? Ajmo ovako, što ako postoji zacrtan put kojega moramo proći, ali nam je otežano, jer smo to zaboravili. Naša je dužnost sjetiti ga se, a time i naše svrhe. Pritom nismo sami. Mi smo usmjeravani, ali ne na način da nam se to usmjeravanje nameće kao jedini izbor, jer bi to bilo protivno onome što posjedujemo, a to je naša slobodna volja. Prepoznati i prihvatiti kao moguće, ako ne i najbolje rješenje, upravo ono na koje nam ukazuje Duh, odnosno Neizrecivi, mora biti jedino naš, NAŠ, IZBOR, u skladu s našom slobodnom voljom. No, koliko smo mi spremni uočiti uopće takav jedan mogući izbor, u obliku poruke - riječima, mislima ili znakom? Da li mi uopće dajemo priliku Duhu, Neizrecivome, odnosno svjetlosnim bićima da dođu do nas, odnosno da saslušamo njihov prijedlog?

Možemo li prazan akomulator zamisliti ili prihvatiti kao znak - ne isplovljavajte danas? Nisu poslušali, pa su se ipak otisnuli na more. Onda se dogodio kvar vezan za propeler. Možemo li i to zamisliti ili prihvatiti kao znak, poruku - vrattite se natrag? To su učinili. No, što da to nisu učinili? O tome je sada bespredmetno raspravljati, jer to je bila samo mogućnost, doduše sada nerealizirana.

Koliko smo svjesni znakova ti, ja, riječi, poruka, u našim životima svakodnevno, koji nas upućuju na naš put?

Jučer dok sam se vozio autom, pogled mi je skrenuo na jednu kantu za smeće. Na njoj je pisala poruka - budite se! Kako da definiram tu poruku? Kako da ju definira svaki onaj koji će proći pokraj te kante. Neće svi proći, ali ta poruka stoji za one koji će proći. To je poanta, kao što je i poanta da mi tu poruku možemo shvatiti zaista kao poruku, kako na osobnoj razini, tako i na jednoj kolektivnoj.

Možda je vrijeme da malo zastanemo i osvrnemo se...

Svrhu neće naći onaj koji ju traži. Svrha se sama pojavljuje.

Postoji trenutak kad je čovjek nespreman i postoji trenutak kad je čovjek spreman. No, čovjek ne može znati kad je spreman. Znanje o tome dolazi tek kad se svrha sama pojavi. Tada počinje i djelovanje čovjeka.

Sjedeći u vrtu i promatrajući prirodu oko sebe, te životinjski i biljni svijet u njemu, vidi se da sve to poznaje svoju svrhu. Ona je ugrađena u njihov životni kod. Vjerojatno je da je moja svrha ugrađena u moj životni kod, odnosno zapisana u moju DNK, no zašto ju ja ne prepoznajem? Vraćam se gore napisanim riječima. Nisam spreman. Biti ću spreman da razumijem kad mi svrha dođe.

Promatram novog mačka kojega pokušavam pripitomiti zadnjih dana. Ako se za nekoga može reći da Jest, onda to on je. To isto sam primjećivao na mojoj maloj beštiji koje više nema. On nije tražio, bilo što. On je samo čekao. Njemu su događaji dolazili, a nije on njima prilazio. Tako to čini i ovaj. Ono što on čini cijeli dan jest da se, uz spavanje ili drijemanje, bavi sobom.Tako čini sav životinjski i biljni svijet. Oni znaju da svijet postoji zbog njih. Čovjek time nije zadovoljan. On ga želi posjedovati. No, to je nemoguće. To ujedno znači kraj...

Dodatak:

E o OVOME sam Vam ja pisao u ovom postu.

Nakon više od godine dana promatranja i proučavanja fenomena kojeg sam otkrio sasvim slučajno, došao sam do zaključka.

Da biste razumijeli zaključak, a onda donijeli svoje mišljenje, napisao bih par rečenica o tom fenomenu. Negdje, prije kako rekoh više od godine dana, snimao sam digitalnim fotoaparatom nebo i okolinu. No, kad sam poslije vidio slike na računalu, ostao sam zapanjen. Uočio sam na slikama nešto čega nije bilo na nebu ili u okolini što sam slikao. Bili su to čvrsti objekti na nebu. Jednom dok sam bio na groblju s djevojkom, osjetio sam da se nešto nalazi iznad mene. Odmah sam uzeo mobitel i okrenuo ga gore i napravio par slika. Kad sam slike prebacio na računalo jasno sam uočio kako se na nebu nalazio čvrsti metalni objekt, ovalnog oblika. Dakle, osjećaj me nije prevario. I otada promatram taj fenomen. Na slikama se pojavljuju objekti koje slobodno mogu nazvati NLO. No, ono važnije, postao sam svjestan njihove prisutnosti i kretanja na nebu oko nas konstantno. Oni su stalno tu. Mogu ih osjetiti i krajičkom oka uhvatiti njihovo brzo kretanje. Zamislite to ovako, promatrate nebo i osjetite i vidite na par sekundi da nešto proleti. Ptica nije jer biste ju uočili kad biste se fokusirali na nju. No, kad se okrenem prema području kretanja nema ničega. Zato digitalac može uhvatiti to kretanje. Pa se kasnije čudimo što vidimo na slikama nešto što ne možemo razumijeti. Nismo spremni shvatitit. Držim da je to to.

Danas sam snimio par slika. Na jednoj se vidi nepoznati objekt. Na drugoj slici, snimljenoj nekoliko sekundi kasnije, tog objekta nema. No, na trećoj slici opet se vidi kako odmiče nebom.

Zaključak

Oni su tu cijelo vrijeme. Što su oni? Ne znam. Obradovala me zadnja emisija Mišaka i njegov gost je bio zanimljiv. On je zaključio jednu dobru stvar, mi smo toliko zaokupljeni našim svakodnevnim problemima, da jednostavno ne vidimo što se događa oko nas. A sve što trebamo je da se umirimo barem na trenutak i da promatramo. Ja znam ili bolje rečeno osjećam, mi ih ne možemo vidjeti golim okom. Ne hvatamo tu vibraciju, ali možemo ih vidjeti kad to oni hoće. Oni se materijaliziraju i dematerijaliziraju. Kako to čine? Mislim da nismo još uvijek spremni za takvo znanje.

Zamislimo situaciju da nam netko, u jednom trenutku, dođe i kaže, živiš u svijetu u kojemu se vrijeme ponavlja u ciklusima. Kaže ti taj netko, vidiš, ti ne vidiš određene obrasce, zakone, koji se ponavljaju i ne možeš shvatiti što će se dogoditi sutra. A dogoditi će se sutra ono što se već dogodilo prije. To je kao matematička formula. Sve što se u toj formuli nalazi ima svoju ulogu. Ulogu u ovoj radnji koju mi nazivamo život.

I kaže taj netko, prouči sve što se dogodilo pred drugi svjetski rat i shvatit ćeš budućnost koja ti dolazi...