Čitajući malo blogove zaokupio sam se pitanjem dobra i zla. U kojem su oni odnosu. Prvo što sam pomislio jest tko je uopče stvorio dobro i zlo? Bog? Mislim da ne. Bog nije ni dobar ni loš, jer za Njega ne postoji dualnost. On jednostavno jest. Mora da je onda to učinio čovjek. Jedući jabuku na nagovor zmije, Adam i Eva su pomislili da će biti kao i Bog i da će znati razliku između dobra i zla. Međutim, postavimo si pitanje, jer mora postojati neka veća mudrost između redaka ove jednostavno ispričane priče, kako su mogli postati kao Bog i raspoznavati dobro i zlo, kada Bog ne razmišlja u tim kategorijama. On nije ni dobar ni zao, Njemu pojmovi dobro ni zlo ništa ne znače. Ali komu znače, čovjeku naravno. Čovjek je izabrao znanje o dobru i zlu. U biti priča o jabuci, Adamu i Evi, je za mene priča koja govori o ludima koji su okrenuli leđa Bogu, a time su odbacili Jednotu, i prihvatili su dualnost. Gnostici kažu da moramo postati goli, skinuti sa sebe odjeću, da bi ušli u Kraljevstvo. Adam i Eva su bili goli u Edenu, i toga nisu bili svjesni. Kada su postali svjesni te činjenice? Kada su jeli sa stabla spoznaje dobra i zla. Dakle, kada su otkrili ili izabrali dualnost. Tada su postali svjesni svoje golotinje i sakrili su ju. Dakle, obukli su odijelo, ili bolje rećeno tijelo. Dakle, dok su bili goli, egzistirali su kao Duše, bili su jedno s Bogom, ali su onda izabrali dualnost, obukli su tijela, materiju, i sakrili svoju golotinju, tj. Dušu, i zaboravili su na nju. Od tada gledaju i egzisitraju kao tijela, kao leševi, zaboravljajući na život u njima. Dakle, tvorac dobra i zla jest čovjek. Kako onda mogu ljudi kriviti Boga za zlo, odnosno kako sam pročitao kod @Ateiste jedan komentar na njegov post, kako će Bog istrijebiti cijeli ljudski rod. Kako Bog to može učiniti? Ta da li bi se onda razlikovao od Vraga? Ne bi! Jer činio bi zlo kao i Vrag. Dakle, samo čovjek, očima dualnosti, umomom koji pripada dualnosti može donijeti zaključak da Bog kažnjava, da Bog istjeruje pravdu. Što će Bogu pravda, kad On živi u Istini, neokaljanoj zlim ni dobrim, jer te kategorije kod Njega ne postoje. Dobro ili zlo su izbor samoga čovjeka. Uostalom što je za nekoga dobro, to je za drugoga zlo. Evo vam jednog primjera. Za Amerikance i većinu svijeta bacanje atomske bombe je bio čin dobra, trenutak koji je zaustavio rat. No, što je to značilo za onih oko 200,000 tisuća ubijenih japanskih civila? Je li za njih to bio čin dobra. Na ovom primjeru vam dokazujem da ne postoji dobro niti zlo, oni su jedno. Oni su dobro ili zlo ovisno o našim subjektivnim kriterijima po kojima ih prosuđujemo. Kada ih cijenimo objektivno, spozajemo zapravo da dobro nije dobro, niti je zlo zlo, već ne postoji ni jedno ni drugo, u bit ovdje u ovom slučaju dobro jest zlo, i zlo jest dobro, oni su isti.
Toliko o tome.....

Većina istočnjačkih i zapadnjačkih mistika, kako danas, a tako je i mnogo prije smatralo vezanost najvećim problemom na čovjekovu puta ka savršenstvu. Što u biti znači biti vezan? To znači biti vezan ovim svijetom, njegovim stvarima, željama koje se rađaju u našim srcima, biti vezan za ljude oko nas. Prvo se vežemo uz našu majku, pa oca, pa onda s braćom i sestrama, pa prijateljima u školi, pa dolaze onda na red prve ljubavi. Mi smo stalno u nekim vezama. Te veze nose svoju opasnost. One djeluju na nas. One nas vode. Vezanošću prihvaćamo pravila drugih, roditelja, prijatelja, grupacije kojoj pripadamo. Postavimo si pitanje, gdje smo tu mi u cijeloj prići. Nigdje. Ima nas svugdje, a nema nas tamo gdje bi trebali biti, u unutrašnjosti našeg bića. Nevezanost ne znači biti egoističan, upravo suprotno, dozvoliti da drugi rastu kao što i ti rasteš. Jedna vlat trave raste ne ometajući drugu, ali se nalaze u suživotu. Pomgaj drugome, budi milosrdan, ali se ne veži. Majka Terezija je toliko učinila za druge, a što je učinila za sebe. Da li je odgovorila na tri ključna pitanja, tko sam ja, otkuda sam došao i kamo idem. Mi još uvijek danas vjerujemo da smo mi slučajnost na Zemlji, puki proizvod evolucije. Je li ona upoznala pravu sebe, onu koja ona jest. Vjerojatno nije. Dakle, dati onoliko koliko možeš, ali pri tome ne zaboravi sebe. Ta stoji, ljubi bližnjega svoga kao što ljubiš samoga sebe. Ako daješ sve za druge, što ostaje za tebe samoga? Dakle, ne veži se, već hodaj Zemljom, bez da prihvaćaš lance. Što više veza, to više lanaca, a to si onda sve teži i teži, padaš, a ne možeš se dignuti...
Toliko o tome....

@Teuta je u svome komentaru rekla da su vođe karizmatične, bilo one pozitivne ili negativne. No, što ta karizma uopće znači? Nije li to strah podanika od svoge vođe. Svi tzv. karizmatični ljudi su bili tirani, barem oni koji su se istakli u politici ili ratu. Duhovne vođe su nešto drugo, ali i među njima ima onih koji zloupotrebljavaju svoju karizmu. No, zadržimo se na ovim prvim. Cezar, Đingis Kan, Atila, Aleksandar, Tito, Staljin i itd. Svi su oni bili karzmatični ali ponajviše radi straha koji su uljevali u podanicima. Njihov recept za karizmu i privlačanje masa bio je strah. Hranili su sebe s tim strahom, a proizvod njihove karizme su na tisuće i tisuće ubijenih, na tisuće i tisuće razrušnih obitelji, uništenih života i ostaloga.
Toliko o karizmi...

Možemo li za neke ljude reči da su velikani? Na to pitanje me potakao jedan film koji sam danas gledao. Dva guvernera su se borila za mjesto predsjednika SAD-a. Bit filma se sveo na sljedeće, biti različit od drugoga ili drugih. Ako drugi lažu, mi ne smijemo lagati. Ako drugi igraju prljavo, mi ne smijemo igrati prljavo. I naš glavni junak koji se borio kao mlad za te ideale, kada je ostario i shvatio pravila igre ovoga svijeta, pogazio ih je. Ali ipak ostaje činjenica, i da kao takav on je bolji od onih koji stalno igraju prljavo. Možemo li reći da je prihvatljivo da postoje junaci, veliki ljudi, unatoč njihovim manama. Rooswelt je za Amerikance bio junak i jedan od najboljih predsjednika. No, što kažu na to Japanci, pogotovo oni preživjeli iz Nagasakija i Hirošime? Da li sve ono što je taj čovjek učinio dobro, može izbrisati činjenicu da je njegovom direktnom odlukom u deset sekundi u dva grada, na koja je bačena atomska bomba, ubijeno na stotine tisuća ljudi? Uzmimo Tita. Nitko mu ne može oduzeti zasluge u borbi protiv Hitlera i Musolinija, nacizma i fašizma, i domaćih pristalica takvih režima, ali da li to može izbrisati njegovu odgovornost za zloćine koji su počinjeni u poraću nad izgubljenom vojskom, Trenutkom prestanka rata, ti vojnici nisu više neprijatelji, oni su zarobljenici. I mnogi među njima nisu zakrvarili ruke, a i oni koji jesu, imali su pravo na to da im se sudi. Umjesto toga, i ovi prvi i ovi drugi završili su po mnogobrojnim jamama i stratištima na ovim nesretnim prostorima. Imate istoga čovjeka, ali dvije medalje, imate velikana, junaka s jedne strane, a s druge, u isto vrijeme imate monstruma, nasilnika, tiranina. Ne može se dobro braniti zlom, niti obratno.
Na kraju moram postaviti pitanje, postoji li junak ili ne postoji, jer kako mogu nazvati junakom onoga koji je odovoran za smrt tisuća ljudi. Junak je bio kao borac za pravdu, slobodu, ali još bi veći junak bio da se borio za život onih protiv kojih se borio.

Povremeno odlučim ponovno objaviti neke postove koji mi nešto znače. Tako sam sada odlučio ponovno objaviti ovaj jer je vezan za misli koje me opsjedaju ovih dana.

Prema Peteru Russelu svijest je za suvremenu znanost zamršena zagonetka. Znanosti je lakoća objasniti funkcioniranje i strukturu materijalnog svijeta. Problem joj je umutranji svijet uma, koji je zbroj naših misli, osjećaja, osjet, intuicija i snova. Gledajući sve to u cijelini, sve to možemo svesti pod pojam SVIJESTI. Mi smo svijesni sebe, našega tijela, mozga, srca, uma, naših osjeta, emocija, ali tu svijest ne možemo, kako kaže sam Russel, izmjeriti, izvagati ili odrediti na bilo koji drukčiji način, a to znači pak da ju ne možemo promatrati kao neki fizički predme. Svijest možemo samo iskusiti. Russel se pita:
„ Zašto složena obrada podataka u mozgu dovodi do unutarnjeg doživljaja? Zašto se sve to ne odvija u mraku, bez subjektivnog aspekta? Zašto uopće imamo unutarnji život? “
Russel je siguran, to nisu teška pitanja, ali su nerješiva sa stajališta zannosti. Dakle, svijest je tu, ona postoji, možemo ju iskusiti kao naš unutarnji doživljaj, ali ju ne možemo dokazati. Ja se pitam je li ta svijest naše Nad Ja, naša Duša, naše Sebstvo?
„ Metaparadigma “ po Russelu
Prije objašnjenja pojma metaparadigme, trebalo bi definirati pojam „ paradigme “. „ Pojam paradigma dolazi od grčke riječi „ par¬dagma, koja ima značenje „ primjer “. Paradigma se odnosi na: općeprihvaćene teorije, vrijednosti i znanstvene postupke. To troje čini cijelinu pod pojmom „ normalna znanost unutar pojedine discipline “ . Paradigma jest doktrina, kao niz pretpostavki na temelju kojih djeluje pojedina znanost. “
Sada je već lakše definirati pojam metaparadigme, kao „ paradigme u pozadini svih paradigmi. “ Prema Russselu sve današnje paradigme se temelje na pretpostavci da je materijalni svijet stvaran te da su prostor, vrijeme, tvar i energija osnovni elemnti stvarnosti. Vrijedi misao da ako čovjek shvati kako funkcionira materijalni svijet, da će onda biti sposoban objasniti sve u svemiru. To bi bila današnja metaparadigma koja sjedinjuje sve znanstvene paradigme. Problem metaparadigme jest nemogućnost objašnjenja nematerijalnog svijeta uma. Russel smatra da zapadnjačka znanost uopće ne govori o mogućnostima da bi svako živo biće trebalo biti svjesno. Meni osobno se čini kao da znanstvenici biježe od svijesti kao vrag od tamjana. Mislim da se boje toga što bi mogli otkriti, misleći da će pobiti time sve što su dio danas ustvrdili, ali se varaju, mogu samo na taj način pridonijeti razvoju čovjeka, kao na znanstvenom, tako i na duhovnom planu. Oni ne obračaju pažnju na svijest jer se svijest ne sastoji od tvari, a njenim priznavanjem pobili bi vlastitu metapardigmu, da tvar ne posjeduje svijest! To je prema Russelu „ paradoks svijesti “. Zašto? Jer je njezino postojanje neosporivo ( mi smo svjesni sebe samih, drugih i okoline oko nas ), ali ipak ta ista svijest ostaje potpuno neobjašnjiva.
Pojam paradigme i metaparadigme ja bih usporedio s dogmama i metadogmom Crkve, bilo katoličke, Pravoslavne,Grko – katoličke ili Luteranske. S tom razlikom što umjesto paradigme koristim pojam dogme, a umjesto metaparadigme koristim pojam metadogme. To ja vidim ovako:

1. dogma

To bi bilo učenje kako je Stari Zavjet samo priprema za ono što će uslijediti, ono što je uslijedilo. To je priprema za otkupljenje i uskrsnuće.

2. dogma

To bi bilo učenje ili tvrdnja da su proroci Staroga zavjeta navijestili ta dva događaja i rođenje nositelja tih događanja.

3. dogma

To bi bilo rođenje Boga u liku djeteta Isusa. Rođen je po toj dogmi sam Bog u liku čovjeka. Isus koji, a to treba spomenuti jer ima uporište u samoj Bibliji, nikad za sebe nije tvrdio da je Bog, već je sebe nazivao Sinom Čovjećim, onim kojega je posalo Bog, Onaj kojega Crkva svojom dogmom proglašava upravo samim Isusom. Isus je sam rekao da je Sin Božji, ali u tom kontekstu je također ukazao farizejima da upravo u njihovim spisima stoji da im se Bog obraća riječima : „ ta vi ste bogovi, zovete se sinovima Previšnjeg...“. To je jako bitno jer isus sebe nije izdizao iznad bilo kojeg drugog židova. Dapaće, poučavao je druge da budu savršeni kao Otac – Bog. Dakle, nije odvajao Boga od ljudi, upravo je tvrdio da možemo doseći savršenstvo Oćevo, konkretno da nam to treba biti cilj. Kada su ga nazvali „ DOBRIM “, Isus im je odgovorio: „ Zašto me zovete dobrim, dobar je jedino Otac – Bog ! “ rekli bi da samo Isusovo djelovanje poriće ovu dogmu Crkve, ali neka svako za sebe prosudi.

4. dogma

Ona je ujedno i metadogma ( metaparadigma koja je neprikosnovena i koju se ne smije kritizirati ). To je događaj križa, mjesta na kojem se dogodilo dugo navještivano otkupljenje od strane otkupitelja koje je bilo najava vrhunca metadogme Crkve, a to je uskrsnuće. Ova metaparadigma jest samo srce Crkvenog učenja, koje je neprikosnoveno i nedodirljivo, a svatko koji se usudio ili koji se danas usudi kritčki raspravljati o toj metadogmi, proglašivao se ili proglašava se heretikom. Dakle, tu je poveznica moje metadogme i mataparadigme koja je krajnji cilj svih znanstvenih paradigmi.

Što je to svijest?
Jesmo li svjesni samo dok smo budni, ili smo svjesni i dok spavamo? Što je stvarnost, java ili san? Zar nemamo sve one osjećaje, emocije, strahove, koje imamo na javi, također i u snu? Zar se time ne izjednačava realna, fizička, odnosno materijalna stvarnost i unutarnja stavrnost u koju dopiremo snom? Da li je onda moguće do nje doprijeti bez da sanjamo? Možemo li otići budni na ono mijesto gdje odlazimo dok sanjamo, koje je jednako realno, što se tiće emocija, osjeta i sličnog, kao i u budnoj stvarnosti?
Russel svojstvo svjesnosti uspoređuje sa svjetlošću filmskog projektora. Taj projektor isijava svjetlost, koja po Russelu odgovara svojstvu svjesnosti, na zaslon modificirajući je tako da stvori bilo koju od beskrajnog mnoštva predodžbi. Te predodžbe su nalik opažanjima, osjetima, snovima, sjećanjima, mislima i osjećajima koje doživljavamo. Russel ih sve zajedno naziva „ oblicima svijesti “ . Problem je po Russelu što ljudi znaju da su svjesni, ali su zaokupljeni mnoštvom svojih osječaja, briga, rekli bi zaokupljeni su ovom stvarnošču u kojoj žive, ali zaboravljaju na svijest.
Sljedeće pitanje koje se postavlja samo po sebi jest, da li se svijest nalazi u svemu, kako u ljudima, tako i u svim ostalim živim bićima. Ja idem i dalje te tvrdim da se svijest ne nalazi samo u ljudima i drugim živim bićima, već da se nalazi u svoj materiji, dakle i u kamneu kojega šutnemo prolazeći cestom. Takav stav ima i Russel, koji istiće da se u neživim tvarima, kamenje, kristali i slično, svijest ne nalazi u onakvom intezitetu kao i kod ljudi. On smatra da životnje nemaju jednaku svijest kao i ljudi. Životinje po njemu doživljavaju unutarnji svijet, ali one ne mogu razmišljati. Ja se ne slažem s njime. Zašto? Jer nitko ne može reći da li životinje razmišljaju ili ne. Je li netko ušao u um psa ili mačke pa zna kako oni razmišljaju. Mene psi i mačke znaju iznenaditi nekim svojim postupcima.
Po meni svijest je nastala prije materije, a a onda je nastala materija. Svijest je za mene energija, a materiju doživljavam samo kao oblik zgusnute energije. Upravo sam Russel se pita:
„ Razmotrimo li ljudski mozak s desecima milijardi stanica ili ona crva oblića sa stotinjak neurona, problem je isti: kako je ijedan potpuno materijalan proces mogao iznijedriti svijest? “ Upravo po meni je riješenje da je svijest nastala prije materije, te je sama svijest iznijedrila materiju, a ne obratno!
Temeljna pretpostavka današnje metaparadigme jest da tvar ne posjeduje svijest, no kako je i sam Russel zaključio svijest ne proizlazi iz određenog rasporeda živčanih stanica, iz procesa koji se među njima odvijaju ili iz bilo kojega drugog materijalnog svojstva. Naime, svijest je uvijek prisutna.
U filozofiji se zamisao o svijesti u svemu naziva PANPSIHIZAM. Osnovna postavka panpsihizma jest da sposobnost unutarnjeg doživljavanja nije mogla proizaći ili razviti se iz potpuno nesvjesne, nedoživljajne tvari. Prema učenju panpsihizma doživljaj može proizaći samo iz onoga što već posjeduje iskustvo doživljaja

Konkretno, možemo reći da ju uvijek doživljavamo negativno. U mnogo slučajeva ju niti razumijemo. Pogotovo kada se dogodi, mnogi krive Boga za nju, postavljaju pitanja, zašto baš njega ili nju, što su mu oni skrivili. Postoji i izreka u narodu da:

Bog uzima k sebi one najbolje i koje voli, kako bi ih zaštitio od grijeha. Bolje rećeno kako bi ih spasio od toga da ih se grijeh dotače.

Je li takvo razmišljanje na mjestu? Možda jest. Pogledajmo to na sljedeći način.

Bio jedan mladi sretan par. Nakon nekoliko godina rodi im se kćer. Prekrasna. Svi su joj se divili. Bila je draga. No, dogodilo se nešto tragično. Umrla je u snu. Roditelji su bili shrvani od boli. A i svi koji su ih znali i upoznali njihova mala anđela, bili su ogorćeni kako se mogao ugasiti jedan tako mladi život, koji zapravo još i nije zaživio.

Roditelji su proklinjali Boga. Pitali su se, ai ostali, zašto im je oduzeo njihovog malog anđelića. No odgovora nije bilo.

Jednog dana dok su roditelji tugovali u saminji, došao im je anđeo. Zabljesnula ih je njegova prisutnost. Onako zbunjeni su ga pogledali i pitali – tko si ti?
On im je odgovorio – ja sam anđeo i donosim vam odgovor na vaše pitanje.
Roditelji ga pogledaju onako zbunjeno, pa upitaše – kakavo pitanje i kakav odgovor? – jer su već i zaboravili koje su pitanje postavili.

- Pitali ste zašto je vaša kćer umrla? Zašto ju je Bog uzeo tako mladu, već na početku svoga života? – odgovori anđeo.

Umjesto usmenog odgovora, anđeo im prikaza viđenje. Kao da ih je netko odveo pred veliko filmsko platno. Na njemu se pojaviše određeni likovi, u nepoznatom okruženju. Vidješe mladu ženu kako se ženi za nekoga čovjeka. Nakon nekog vremena sreće, žena doživljava svakakva poniženja od strane muža. Tuče ju. Zlostavljanja su sve gora. Jedini izlaz koji je žena vidjela bilo je da ubije nasilna muža, jer bijes koji se sakupio u njoj je bio velik. I učinila je to. Ubila ga je, a potom i sebe mučena grižnjom savjesti.

Najednom vizija je prestala. Roditelji su bili zbunjeni, neznajući što bi trebala predstavljati ta vizija. Anđeo im rastjera oblake sumnje i zbunjenosti.

Ta mlada žena koju ste vidjeli jest vaša kćer. Takva sudbina bješe namijenjena njoj. No, Bog nije htio dozvoliti da se takvo što dogodi duši vaše kćeri, te ju je uzeo k sebi. Nije dopustio da optereti dušu tim grijehom, zato ju je uzeo još kao malu, u snu.

U tom trenutku anđeo nestanu.....

@Azra je rekla u komentaru kakav bi to Bog bio kada ne bi znao što nas čeka, sve nas, u našem životu. Također je rekla da se o našim životima odlučuje na višoj razini, iznad ove fizičke stvarnosti, k tomu ne sam Bog, nego zajedno s Njime odlučuju i naše duše, o svom putu. Dakle, rijč je o suradnji.

Upravo tako. Bog čini ono što ne čini čovjek, gleda široko, gleda kroz cijelinu, a čovjek gleda usko, kroz trenutak. Mi živimo trenutke, dok Bog živi vječnost. Mi razmišljamo kroz kratkotrajnost, On misli kroz sveprisutnost. On vidi i zna sve, a mi da bismo to isto mogli, morali bi postaviti milijune pitanja da bi konačno shvatili. U konačnici ono što mi doživaljavamo kao tragediju, kao nepravdu, u ovom slučaju, smrt male curice, Bog shvaća drugačije. Mi u negativnom, a On u pozitivnom smislu.

Evo prije par dana sam pročitao da će biti objavljeno Evanđelje od Jude, i to Iškarijotskoga, onoga koji je izdao Isusa. Ono što je za Katoličku Crkvu sporno u tome evanđelju jest da učenici Jude Iškariotskoga, pripadnici jedne grupe ranijih kršćana, su prikazali Judu u pozitivnome smislu, kao onoga koji je provodio Božju volju. Ako je Bog već odredio sudbinu Isusa, dakle, ona je bila unaprijed određena, a to upravo i naučava Katolička Crkva, da je Stari Zavjet zapravo bio samo priprema za Novi zavjet tj, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. U biti da su proroci Staroga zavjeta porpovijedali dolazak Mesije, na kojega će Bog staviti svoga Duha, i koji će umrijeti na križu i nakon tri dana uskrsnuti.

Ne mogu se oteti dojmu da ako prihvatimo ovo, onda zaista i možemo staviti Judu u pozitivne evanđeoske likove. Sam Isus je navještao svoju sudbinu križa, dakle, možemo reći da je on znao svoju sudbinu, svoj strašan kraj. Sada opet moramo postaviti pitanje da li je sudbina svakoga čovjeka već unaprijed određena, te da li je on uopće može mijenjati. Sam Isus je molio Oca da odagna taj kalež, tj. smrt na križu od njega, ali ipak je rekao- neka bude volja tvoja- iz čega proizlazi da jedini koji može mijenjati sudbinu jest sam Bog. Dakle, iz toga proizlazi da je Isus sam znao da će izabrati čovjeka među svoje apostole, koji će biti njegov izdajnik. On je dobrovoljno prihvatio svoju sudbinu, i dobrovoljno prihvatio svojega izdajicu, Isus i Juda su onda bili povezani, našli su se u istome vremnu, trenutku, svaki sa svojom ulogom, jedan koji će biti prorok, koji će biti mučen i razapet na križu, uskrsnuti i na taj način proslaviti Boga i sebe, dok će drugi biti zapamćen kao njegov izdajica, koji e Isusa, svoga Učitelja izdati poljubcem. Ali zašto onda ne postaviti provokativno pitanje, ono isto, koje su postavili sami sebi Judini ućenici ili poklonici, da li je sam Juda samo provodio plan koji je još mnogo prije odredio sam Bog? Zar to nije pitanje koje se može postaviti. Zašto bježati od toga pitanja. Zar nije Juda imao isto jednu od vodećih uloga u planu samoga Boga, tj. jedan od protagonista bez kojega ne bi bilo moguće provesti krajnji cilj Božjeg plana? Je li onda Juda izdajnik, loši dečko, ili je pozitivac, onaj koji je provodio Božji plan, a to je da izda Isusa ili to samo tako nama izgleda, kako bi Otac, tj. Bog proslavio Sina Čovječega njegovim uskrsnućem.

Meni je ovo pitanje zanimljivo iz jednog drugog kuta, a to je opet sudbina, i slobodna volja, te kakav je odnos između njih, postoji li samo sudbina ili postoji i slobodna volja, ili postoje zajedno. Ako ćemo ovako gledati, kao Judini ućenici, onda moramo zaključiti da postoji samo sudbina, i da čovjek ne može učiniti ništa u vezi toga, već se samo treba prepustiti. Na tom tragu je i karma. Ako je netko bio ubojica, taj će u drugome životu biti žrtva. Dakle, rađamo se kao ubojica, odnosno kao žrtva. Jednom su Sai Babu pitali zašto je Bog dopustio da crnci budu robovi bijelih Amerikanaca. On im je otprilike rekao ovako – crnci su bili zapravo reinkarnirani amerikanci koji su izvršili genocid nad starosjediocima Amerike, indijancima, riječ je o karmi. Ti amerikanci su morali ispaštati za grijehe učinjene Indijancima, i sada su se reinkarnirali kao crnci. Dakle, rođen si da budeš rob jer moraš ispraviti karmu, i ne možeš pobijeći sudbini.

O ovome bi se moglo filozofirati danima. Možemo samo reći da Judu možemo promatrati iz dva kuta, kao izdajicu, odnosno kao pozitivca, tj. onoga koji je provodio već odavno zacrtan plan Boga.

Toliko o tome....

Isus reče: „ Stajah usred svijeta i očitovah im se u tijelu. Sve ih nađoh opijene – žednoga među njima ne nađoh, i moja duša se ražalosti nad sinovima čovječim, jer slijepi su u svojem srcu i ne vide da su na svijet došli prazni, i prazni ga žele napustiti. No, sada su opijeni. Kada se ostave svojega vina, kajat će se. “

Isus reče: „ Blago progonjenima u svojim srcima – to su oni koji su uistinu prepoznali Oca. Blago gladnima, jer će se željnome trbuh napuniti.“
( Evanđelje po Tomi )

Naoko ove riječi Isusa su nepovezane, ali tko to misli, u krivu je. Svijet je ovo, svijet žednih. Freshprince, ti nisi žedan – „Lijepo ste ti i Vulkanac to sve zakomplicirali, ali mislim da to ne vodi nikamo, jer (sad malo skrećem s teme) ne znam što želite postići tim raspravama. Tomajuda, ako si vjernik kakvim se predstavljas na ovom blogu, onda znaš da raspravama, diskusijama i općenito razumom ne dolaziš nigdje. Bog se ne spoznaje razumom, nego samo vjerom, najobičnijom vjerom. Ne moraš biti ni pametan, ni inteligentan da bi spoznao Boga, baš naprotiv, najprostiji, najjednostavniji ljudi su postajali sveci, oni ljudi koji nisu puno mozgali o Bogu, nego su ga jednostavno prihvatili! Mislim da je to ključ svega! Ako si vjernik, uzalud ti sva promišljanja i teoretiziranja, kao vjerniku, glavna ti zadaća mora biti pokušaj dostizanja vlastitog duhovnog savršenstva, te pomaganje drugima u tome. U vjeri moraš biti 'kao guske u magli', samo slijepo vjerovati! Naravno, ako ti to ne želiš i to je u redu, ali ako želiš vjerovati okani se mozganja!“ evo tvoje riječi to dokazuju. Što je Isus mislio pod time da nema žednih? Nema žednih za znanjem. Jer Petar je pitao Isusa kako čovjek može doseći Kraljevstvo Božje? A Isus mu je odgovorio: „ u Kraljevstvo Božje uči će samo onaj koji ga spozna vjerom i ZNANJEM!“ do znanja se dolazi traganjem, a traganje dovodi do spoznaje. Slijepo vjerovanje ne pomaže onome koji želi tražiti Istinu, Boga, smisao svega. Ti slijepo vjeruješ ko „ guska „ u opno što ti kaže tvoj pop na misi. Ja tako ne činim. Ja imam riječ i nju spoznajem. Slažem se s tobom da ne moraš biti pametan i inteligentan da bi spoznao Boga. Meher Baba je za one koje ljudi nazivaju mentalno zaostalima, rekao da su takvi jer su opijeni Bogom, i zato možemo reći da su blagoslovljeni Božjom prisutnošću. Razum je Freshprince onaj koji povezuje Dušu i Duh. Ne razum Ega, jer taj vodi u propast, nego razum NadJa. Ti govoriš o svecima. Svecima su ih proglasili ljudi po svojim kriterijima. No, sudi li ih tako Bog? Ta jedino je Bog svet!! Freshprince, vjera se obogaćuje mozganjem, tj. znanjem. Onaj koji ne traga, a Učitelj nas je pozvao na to – „ tražite i naći ćete! „ i ja to činim, i koje ti pravo da mi to spočitavaš. Ti pripadaš organizaciji koja je oskrvnavila Učitelja i njegovo učenje, za svoje bolesne, pohlepne interese. Isus je obitavao po spiljama, kao i eseni, a oni koje ti slijepo ko guska slušaš, žive u palačama i voze najskuplje aute. Isus je hodao pješice, kao i njegovi ućenici. Meni vjera nije zabava, već ozbiljna stvar. Što se tiće glasova, moj jedini komentar jest – blagoslovljeni oni koji pronađu glas u sebi, i poslušaju ga, jer ti su pronašli Učitelja! I ne brini za mili glas kraj mene, jer taj glas sve zna o meni, i sve dijeli sa mnom, do vječnosti..... ja sam svoju unutarnju mirnoću pronašao, i još je učvršćujem.
Moje pisanje je odraz mojega realnoga života, jer činim onako kako mi nalaže moja savjest. Što se zastranjenja tiće, ja neznam tko je zastranio, niti me zanima. Ja vjerujem u ono što govorim i to mi je najvažnije, jer znam da nisam sam, jer Otac koji je u skrivenome je uvijek sa mnom...
Ja sam žedan, došao sam prazan na svijet, i želim se ispuniti, ne samo vjerom nego i znanjem....
Jao si ga slijepima i ne progonjenima u srcu, jer oni koji sumanjaju, traže, otkrivaju, ti su na dobrom putu....
Ja sam gladan Istine, spoznaje, i to je moj smisao, potraga, traganje, sada, sutra, u vječnosti......
a ti i ostali koji slijepo vjeruju dogmama...

Kolega Vulkanac kaže da ja govorim sve zbrda zdola, i to je njegovo pravo, ali ja ne govorim sam od sebe, već govorim ono što mi kaže glas u meni, ali i ako govorim sam od sebe, ja vjerujem u svaku riječ koju sam izgovorio. Razumiju riječ svi oni kojima je dano da razumiju ili koji žele razumijeti, koji traže riječ. A riječ je neuništiva, postoji od početka, i pravo Ivan kaže da je sve po njoj postalo, jer riječ je vibracija, zbir energija koje stvaraju oblike u ovom materijalnom svijetu. Riječ primamo besplatno, i besplatno je dajemo. Naravno da mi ne možemo biti izvan Života, jer smo dio samoga Života, Duha, koji prožima sve. A Duh, Jedan jest Apsolut, On jest Sve. Ako kažeš sam da smo mi dio beskonačnosti, onda mi jesmo beskonačnost sama. Jer ako je beskonačnost Jedno, ona se ne dijeli, već ostaje Jedno, ali čovjek je odlučio podijeliti se, pa je prihvatio dualnost, a time je odvojio sebe od Boga. Slažem se sa Vulkancem kada kaže da sve što postoji je živo, jer sve je ispunjeno Duhom, pa čak i kamen koji šutneš hodajući ulicom. Zanimljivo je pitanje, ako šutneš kamen na ulici, jesi li šutnuo i samoga sebe, jer Duh koji prožima taj kamen, prožima i tebe, te činite Jedno. Zato dolazimo do sljedećeg, čovjek kada ubije drugoga čovjeka, ubio je zapravo samoga sebe, a time i ubio je Boga, jer Bog, Duh, prebiva u svemu. Zato dolazimo do paradoksa, da oni, koji ubijaju druge u ime Boga, zapravo takvim svojim postupcima ubijaju upravo samoga Boga!
Kaže Vulkanac da mi ne možemo dijelovati na Apsolut! Upravo suprotno, mi to možemo, jer mi jesmo dio Apsoluta. Kako? Našim mislima. Njima krojimo naš svijet, našu stvarnost oko sebe. Oni koji misle pozitivno, njihova stvarnost je mnogo ljepša od onih koji misle negativno. Sada zastanite i zapitajte se, kada vidite svijet oko sebe, kakve su misli većine ljudi na ovom svijetu. Sve je energija, a cilj je postići više, najrazdvonjenije sfere energije, a ne stalno ostajati u ovom poručju najniže energije, koja prihvaća dualnost. Jednom kada čovjek odbaci dualnost, razvodniti će se u najednostavniju, najčistiju energiju, bez potrebe za grubom materijom. Zato su bića koja sreću ljudi kada dožive iskustvo bliske smrti, svjetlosna bića, čista svjetlost, najrazvodnjeniji oblik energije, gotovo bez oblika, čista Ljubav, Ljubav koja ispunjava sve....
Toliko o tome

Ovo će biti svojevrsni nastavak na zadnji post, a potaknut sam komentarom Freshprinca. On je ustvrdio da kada nastupi smrt nisi više živ. Ja to kao kršćanin ne mogu prihvatiti jer vjerujem u uskrsnuće Kristovo, doduše na to malo drukčije gledam, nego službena Katolička crkva, već mi je bliže gnostičko učenje. Ipak želim naglasiti da sam sam donio svoje zaključke o smrti i uskrsnuću nakon što sam dosta razmišljao o svemu tome, i kada sam potražio odgovore u tišini. Vjerujte mi tišina krije mnoge odgovore, ali i dimenzije, nove stvarnosti. Kada bi bilo kako kaže freshprince, moj dragi bloger kolega, onda bi to bila negacija uskrsnuća Kristovog, te bi to značilo da poslije smrti nema ničeg, i da je Krist mrtav, a to nije točno. Sam Isus je ustvrdio da se začudio kako je bogatstvo moglo ući u siromaštvo. Dosta sam razmišljao o ovim Isusovim riječima i donio zaključak da je On rekao da se čudi kako je Duša ( bogatstvo ) moglo ući u tijelo ( siromaštvo ). Život, kojem pripada Duša, a pripada Duhu, ulazi u tijelo, materiju, smrt, a to je i potvrdio sam Isus riječima kada je rekao da je Duh onaj koji daje život tijelu, a ne obratno, i da tijelo ništa ne vrijedi. A koliko danas čovjek brine o tijelu. Nastoji živjeti što dulje. Žene i muškarci diljem svijeta odlaze na svakave plastične operacije kako bi izgledali mlađe i pobijedili onu, koju su sami stvorili, smrt. Zapravo, na taj način oni produžuju svoju agoniju, produžuju svoj ostanak u smrti, u ovom svijetu materije, jer materija jest smrt bez Duha koji joj daje život. A to pa znači da svojim postupcima odbacuju život. Na taj način postaju razumljive riječi Isusa kada je rekao da onaj koji ljubi život na ovome svijetu, da će zapravo izgubiti život, jer taj ljubi zapravo smrt, i taj je slijep. A onaj koji izgubi život, koji ga odbaci, tj. onaj koji spozna svijet kao materiju, kao smrt, kao leš, taj će ga i odbaciti i potražiti život, tj. potražiti će sebe i svoju pravu prirodu, a ona pripada Duhu, pripada Životu, Jednomu....

Zašto je ona tako strašan pojam? Zašto je se ljudi tako boje, straše? Zar je zaista tako strašna, ili je to samo kriva predođba o njoj. Zašto ne prihvatimo smrt kao nešto prirodno, kao nešto što je dio našeg života. Shvatimo ju kao prijelaz, iz jednog stanja u drugo. Prijelaz iz smrti u život. Smrt ne postoji. Čovjek je izmislio smrt ili bolje je možda reći da ju je prihvatio. Kada se čovjek rodi, je li se on rodio u život ili u smrt? Trenutak kada izađemo iz utrobe, to je naš prvi dan smrti, jer mi od tog trenutka idemo ka jednom cilju, a to je smrt. To je neizbježno. Kako onda možemo reći da mi živimo, kada idemo ka neupitnom, a to je smrt. Svake sekunde, svake minute, svakog sata, svakog dana, mi smo sve bliže onomu čega se najviše bojimo, a to je smrt. Vjerna pratiteljica tokom našeg života. Vreba iza svakog zavoja, te nikada ne znamo kada ćemo ju sresti. Život ulazi u smrt, a ne obratno, zapamtite to. Život je Duh, a materija smrt. Zapamtite riječi Učitelja: ¨ ...Tko ljubi svoj život, izgubiti će ga. A tko mrzi svoj život na ovomu svijetu, sačuvat će ga za život vječni...¨ Što to znači? To znači da tko god prihvati materiju kao jedino što postoji, time odbacuje Duh, ono što prožima sve što postoji. Onaj tko ljubi život na ovomu svijetu, zapravo ljubi materiju i sve ono što ona donosi, a to su želje, blagodati, moć, kraljevstva, a što će ti to sve ako ne spoznaš samoga sebe i svoju vlastitu besmrtnu prirodu. Žalosno je da čovjek tek smrću shvača da je zapravo živ, da ga se smrt dotaće jer on to sam želi, pa se opet vraća u smrt. Što to znači vratiti se u smrt? To znači ponovno se roditi, a to je na istoku poznato kao reinkarnacija. Ponovno se roditi u materiji, a to znači u smrti. Uskrsnuće iz tijela jest odlazak života, tj. Duše iz tijela, tj. materije. Uskrsnuće u život jest uskrsnuće još za života, u tijelu, a to je spoznaja samoga sebe i vlastite povezanosti s besmrtnim. Ponovno rođenje, jest silazak duše u meso, tj. tijelo ili materiju. U konačnici smrt ne postoji. Ona je vrata u materiju, i kroz njih ćemo prolaziti sve dok ne spoznamo same sebe i vlastitu prirodu koja pripada Duhu.
Toliko o tome....

Preuzeto sa www.iskon.hr

Nevjerojatno, ali istinito. Amerikanci su odlučili poslati robote naoružane do zuba da se sukobe s iračkim pobunjenicima. Nije ni čudno, jer je Bushu i njegovoj administraciji sve teže objasniti vlastitome narodu zašto ginu američki mladići, za koje to ciljeve, a teško je objasniti da je sve to radi nafte i moći.Riječ je o 18 robota, kojima se upravlja daljinski. Visoki su 1 metar te su opremljeni kamerom. Kreću u misiju na proljeće. Moš mislit. Već su oni dolje.

Prednost im je što su brzi i precizni, a to pak znači mnogo efikasniji od običnih američkih vojnika, ljudi naravno. Njihov zadatak će biti pronalaženje i napadanje neprijatelja ( čitaj ubijanje ). Kao prednosti tih malih ubojica navodi se da ne trebaju hranu, opremu, vježbe, mirovinu i kao najvažnije motivaciju. Pa naravno, teško je motivirati prosječnog američkog vojnika na ubijanje, pogotovo ako ni ne zna zašto bi morao ubijati. No, ono što je najvažnije, ove male ubojice su jeftinije, jer će zamijeniti pedstotinjak američkih vojnika, a biti će jednako, ako ne i bolje učinkoviti.

Amerikanci tvrde da ti roboti neće djelovati samostalno, već da će njima upravljati američki vojnici. No, što će biti ako se otmu kontroli, pa recimo ulete u neko selo i poubijaju sve živo. Tko će biti kriv? Takvi roboti će prekršiti prvi Asimoljev zakon robotike, a on kaže da robot nikada ne smije naškoditi čovjeku. Zanimljivo. Ali kako ćeš robotu objasniti to? Što ako se otme kontroli? Pa počne divljati ko terminator u već nama svima dobro poznatom filmu.

The Inquier piše da su ti mali roboti ubojice opremljeni strojnicom M249, koja može ispucati 750 metaka kalibra 5,65 milimetara ili M240, koja ispaljuje 1000 metaka kalibra 7,62 milimetra u minuti. Mi samo možemo zamisliti kolika se razorna moć krije iza toga.

No, tu amerikanci ne staju. Oni idu dalje, van naše Zemlje. Stvaraju nova bojišta, i to gdje, iznad naših glava.

Eto Pentagon je zatražio stotine milijuna dolara za testiranje oružja u svemiru. Kako je to licemjerno. Iran i još neke druge zemlje se optužuju za proizvodnju oružja za masovno uništenje, i to uparvo od onih koji takvo isto oružje postavljaju u našu orbitu. Strašno!

Riječ je o testiranjima ofenzivnog i defanzivnog oružja, uključujući projektile lansirane s malih satelita u orbiti. Riječ je o malim letjelicama koje putuju 20 puta brže od brzine zvuka i koje mogu raspršiti druga oružja. Strašno!! Podsjeća li vas ovo na neke znanstveno fanatastične filmove. Mašta jest moćna, a o njoj sam pisao u ranijem postu.

Što na kraju reći, kamo ovaj svijet ide?

Nevjerojatno, ali istinito, k tomu rećeno je u najvišem zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske!

A rećeno je ovako:

„ Jedan je fizičar rekao da je cijeli Svemir heteroseksualan, od atoma do najsitnije čestice do zvjezdanog sustava. Od muhe do slona. Svi su oni heteroseksualni, a mi bi sada od čovjeka napravili homoseksualca. Sva materija sastoji se od pozitivnih i negativnih čestica i u svakom se atomu oko pozitivne jezgre okreću negativni elektroni. Jednaki se naboji uvijek odbijaju, a različiti privlače. Kada bi se jednaki počeli privlačiti sva bi se materija urušila i de facto nestala....“ rekla je to jedna gospođa kojoj ne treba publiciteta, jer je ovim svojim izlaganjem već dovoljno se publicirala.

A ja sam mislo da je u Hrvatskoj već rečeno mnogo gluposti, i ta se više ne može dogiditi da nas nešto iznenadi, ali izgleda da sam se prevario, a ovo je krunski dokaz. Strašno!

Uistinu, u ovom materijalnom svijetu se suprotnosti privlače, pozitivno i negativno, ali uvijek bolji kraj izvuku oni negativni. Kapitalisti, bogataši, hijene, uvijek nađu svoju žrtvu, malog čovjeka, kojega do nemilostii izrabljuju, nazivavši ga svakakvim posprdnim imenima – rob, kmet, sluga, proleter i sl., valjda iskazujući ogromnu razliku naspram njega. Eto to je slika materijalnnog svijeta. I znate što? Ja jesam da se jednaki počnu privlačiti tako da se materija uruši, jer bi se urušilo mrtvo, ali bi živo ostalo.

Duša nije ni muško ni žensko, već oboje. Savršena ravnoteža. Sklad. Čovjek je spustivši se u ove niže prostore energije, prihvatio dualnost. Podjela na muško i žensko, dvoje, dualnost. Kada bi čovjek spoznao sebe, shvatio bi stupidnost svoje mržnje prema različitosti, jer ta ista različitost pripada nama samima. I mi smo žensko, i mi smo muško, jer smo Jedno. Tko nam daje za pravo da sudimo drugima, različitima od nama. Tko smo mi da bacamo kamenje na njih. Oni koji se pozivaju na Bibliju i Isusovu riječ, ti ju u isto vrijeme krše, i Bibliju i Riječ. Jer bacaju kamen na drugoga, različitoga, ijako im je Isus rekao neka baci kamen onaj koji je bez grijeha. Svatko onaj koji pljuje i baca kamen na onoga koji je različit u ovoj zemlji ili na planetu, treba razmisliti o ovim Isusovim riječima, i zapitati se, jesam li ja bezgrešan, pa imam pravo da sudim onima koji su različiti, i imam pravo uzeti kamen i baciti ga na te koji su različiti, unatoč opomeni Učitelja?

Čitajući, evo naišao sam na ovu zanimljivost.

Je li moguće da inteligentni život postoji ne samo na njegovoj površini, nego i u njegovoj unutrašnjosti. Mnogi znanstvenici, danas, vjeruju da je tomu tako.

Orbiter 2 je 20.11.1966. godine snimio s visine od 50 kilometara u Moru tišine ( Mare Tranquilitatis ) piramide i druge konstrukcije. NASA-in geolog dr. Farouk el Baz smatra da su te građevine više od najviših građevina na Zemlji. on je zaključio da korišteni materija za izgradnju tih građevina ne potječe iz predjela Mora Tišine, a to je zaključio na temelju razlika u boji materijala od kojih su sačinjene građevine i okoline. To znači da je netko te materijale donio u More Tišine kako bi izgradio te čuvene građevine, a to je nešto fascinantno.

Pronađene su kupole i jedan veliki rov kraj njih, a William Blair, arheolog i antropolog, s Instituta za biotehnologiju „ Boeing “ smatra da to nisu prirodne formacije. S takvim mišljenjem se slaže i ruski stručnjak za svemirske letove Aleksander Abramov, koji pretpotstavlja da te građevine zatvaraju tzv. „ Egipatski trokut “, što u konačnici znači da vrhovi tih građevina zauzimaju isti položaj kao i tri velike piramide u Egiptu. Ovo je nešto čudesno. Pročitavši ovo srce mi je lupalo sto na sat. To iso postoji i na Marsu. Imamo tri piramide koje se nalaze u isotm položaju kao i one u Egiptu, u platou Gize!!!!! To je nevjerovatna podudarnost. To ne može biti slučajnost. Mars, Mjesec, Zemlja. To možda pokazuje da je ista civilizacija izgradila te građevine, kako na Marsu, kako na Mjescu, tako i na našoj Zemlji, što bi bilo čudesno. To bi prodrmalo naše poznavanje povijesti, evolucije, ma svega što smo do sada mislili da jest. To bi bilo revolucionarno otkriće. To bi u konačnici značilo da smo mi možda potomci te civilizacije. Tada bi Sitchinove teze , koje je on iznio proučavajući sumeranske pločice, ali i mnogih drugih pionira koji su se usudili usprotiviti uvriježenim i dogmatskim stajalištima, potvrdile da su Anunnaki iliti Nefili, tj. u prijevodu – oni koji su sišli s neba – stvorili civilizaciju na Zemlji. tada bi sve one čudnovate priče spjevane u Epu o Gilgamešu, u Vedama i ostalim indijskim svetim pismima, ali i onim Maya, Inka i ostalih dobili potpuni smisao.

Poznati astronom i fizičar Morris Jessup je uvjeren da se većina nerazjašnjenih svjetlosnih pojava na Mjesecu i oko njega može objasniti pojavama nepoznatih letjelica. Tijekom 50-ih godina ada je postojala navala NLO-a diljem svijeta, Jessup je tvrdio kako je Mjesec jedina moguća baza iz kojih dolijeću ti nepoznati leteći objekti. Možda, ali Sumerani su imali drugačije spoznaje. Po njima, Anunnakiji su imali baze na Marsu, ali to ne isključuje mogućnost da su ih imali i na Mjesecu. Sitchin smatra da je to razlog zašto su mnoge letjelice bivale izgubljene ili uništene kada bi se približile Marsu ili Fobosu, Marsovom satelitu. Zanimljivo! Ja sam uočio zanimljivu povezanost i sličnost između Fobosa i Mjeseca. I jedan i drugi su recimo tako sateliti i obje su šuplji iznutra. Neki, a među i njima i Sitchin smatraju da je Fobos umjetno stvorena baza Anunnakija. Zašto to ne bi bio i Mjesec. Malo je poznata činjenica da je Regan ostao bez riječi kada su mu rekli, u trenutku kada su stigle prve slike Urana, da na njemu su otkriveni tragovi vozila!?

D. Jessup je u svojim knjigama „ Slučaj UFO “ i „ Prošireni slučaj UFO “, objavljene 1955., odnosno 1957. godine ustvrdio kako bi regija „ Platon “ mogla biti središnja baza NLO-a jer je sam Jessup u toj regiji istražio 1600 viđenja pokretnih svjetala.

Mjesećeva sonda „ Lunohod 2 “, koja je bila bez ljudske posade, snimila je u gorskom lancu Taurus neobičan monolit.
Nadalje, Škotski astronom Duncan Lunan vjeruje, a to je izjavio u u uglednom astronomskom časopisu „ Spaceflight “, a izdaje ga Britansko planetarno društvo, da je u putanji Mjeseca otkrio nepozanti satelit, na način da je ispitivao uzrok radio-valova, koji nisu zemaljskog podrijetla, a ti su se mogli hvatati sve do sredine 1940-ih godina. Čuvši za to, Norveški specijalist za područje elektromagnetskih valova Carl Stormer je zajedno s nizozemskim istraživačem Van der Polom izveo niz pokušaja kako bi objasnio podrijetlo tih valova. Te primljene radio-valove su analizirale mnogobrojne tadašnje svjetske znanstvene ustanove. Van der Pol i Stromer su izračunali da se izvor radio-valova nalazi otprilike 800,000 km na oko 60 stupnjeva iza putanje Mjeseca.

To je vjerojatno satelit Anunnakija ili neke druge civilizacije. A zašto ne? Možda ovo izgleda sve blesavo. Ali recite mi, zašto bih ja trebao vjetrovati nekom današnjem znanstveniku da izvanzemaljci ne postoje, a ne bi trebao vjerovati Sumeranima i njihovom znanju koje su nam ostavili, a koji nam govore da su ljudsku civilizaciju stvorili Anunnaki, a k tomu to isto govore predaje svih drevnih naroda koji su živjeli na ovoj planeti. Sve prolazi, samo znanje ostaje. Ako smo mi interesna zona Anunnakija, ako smo mi njihova djeca, ili ako smo interesantni nekim drugim civilizacijama, naravno da će one izgraditi baze u našoj blizini, kako bi imali kontrolu, bilo da je riječ o Marsu ili Mjesecu ili možda na još kojem planetu.

Jedno je sigurno: „ Istina je oko nas! “

Eto imao sam prilku da u ruke uhvatim tu već sada čuvenu knjigu, za koju zna vjerojatno svaki stanovnih zapadne civilizacije. Zašto je ona tako privlačna. Nisam je proćitao cijelu, ali onako na preskoke. U biti radi se o dvoje. Dvije teze, koliko sam na brzinu uspio shvatiti: Da je Isus bio oženjen sa Marijom Magdalenom i da je Katolička Crkva to htjela prikriti, proglasivši je preljubnicom i time zatrati kult žene, koji je navodno Isus slavio. I ono najvažnije, da su imali djecu, sina i kćer. Međutim, to meni nije ništa novo, a ni onima koji su pročitali knjige „ Sveta krv, Sveti gral “, „ Rex Deus “, „ Drugi Mesija “, dvije knjige o Hiramu Abifu i slična literatura.
Ono što je zajedničko tim knjigama jest da one tragaju za povijesnim Isusom. Autori tih knjiga su nakon dugotrajnog istraživanja ustvrdili, po njima, čvrste dokaze da je Isus bio istinski židovski kralj, te da je bio oženjen Marijom Magdalenom, koja nije bila prostitutka, kako se nametnulo, već da je dolazila iz kraljevske porodice. A po njima, i sam Isus je dolazio iz Davidove loze. Naime, kroz te knjige se provlači teza da je od davnina, još od Melkisedeka i Henoka, postojala škola za mušku i žensku djecu, za odabrane koji su se pripremali za svete brakove. Tako je u tu školu išla i Marija. Kada je došlo vrijeme, oplodio ju je jedan od visokih svećenika Gabrijel, kako bi se rodilo dijete koje će biti Kralj Židova. No, to su samo spekulacije, premda iščitavajući samu Bibliju može se naći na nekoliko pasusa koji aludirau na to da je Marija bila u nekoj takvoj školi.
Glavnu potporu tezi da su Isus i Marija Magdalena bili oženjeni, njima su dva pasusa u Bibliji, jedan kada Isus dolazi kod Lazara, Marija sjedi u kući i ne izlazi dok je Isus ne pozove. Po tim autorima, židovski je običaj tada bio da žena ne smije izići iz kuće dok je ne pozove muž. Dakle, njihov je zaključak da bi Marija odmah pohrlila učitelju da mu nije bila žena. Ali ovako nije smijela. No, dobro, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Drugi pasus govori kako je Marija pomazala glavu od Isusa uljem, a to se činilo Kralju Židova. To je njima dokaz da je Isus bio Kralj.
Imali su dvoje djece, tvrde ti autori, Saru j Jakova, meni se čini. Marija je sa Sarom pobijegla na jug Francuske, dok je Toma pobjegao sa Jakovom u Egipat. Marija je do kraja života živjela na jugu Francuske. Autori tvrde da brojne crne Madone prikazuju upravo Mariju ili Saru, a zanimljivo je da Romi štuju Sv. Saru, a sve je to poteklo sa juga Francuske, od tamošnjih Roma. Zanimljivo.
Po tim autorima, na jug Francuske su prenesene možda kosti samoga Isusa.

Templarski red je navodno osnovan kako bi povratio izgubljeno židovsko kraljevstvo. Navodno su pronašli blago sakriveno ispod Salomonovog hrama, te je kasnije to blago odigralo veliku ulogu u razvoju i velikom utjecaju templara, koji su imali sve do kraja 13. st. kada su jednostavno uništeni.
Sveti gral po njima nije posuda, nego Sveta krv, dakle krv Isusove loze koja se od tada pomiješala sa vladajućim dinastijama u Europi, pa tako i sa Hasburgovcima.
No, to je previše složeno da bi se pisalo u postu. Ovo je sasvim dovoljno. Onoga koga zanima, neka pročita knjige gore nevedene.
Iskreno, meni je ovo sve smiješno, jer vidim da ovi tragaju za mrtvim, a ja tragam za živim. Oni tragaju za povijesnim Isusom, ja tragam za njegovom riječi, jer ona daje život. Isus je bio Sin Čovjeći, ali tko je bio Onaj koji je bio u Njemu?

Zašto je teško shvatiti Jednotu? Zašto čovjek sve mora gledati kroz dualnost. Ja, ti, on, oni, vi. Zašto čovjek ne može vidjeti u drugome čovjeku sebe. Kada gleda pticu u letu, zašto ne pomisli da je to zapravo on sam. Zašto to kažem? Zato, ako shvatimo da je sve ispunjeno istom svijesti, a unutar nje egzistiraju zasebno, individualno, mnoštvo svijesti, ali ne kao dualnost, jer ona podrazumijeva odvojenost, nego kao Jedno. Evo mnogo puta sam to predočavao kao ocean i kapljice. Sve što postoji, sva živa bića, ali i sve neživo, po ljudskom stajalištu, Svemir, prostor izvan Svemira, jesu kapljice, a sve zajedno jesu ocean, Svijest, Apsolut, Bog. Sve je ispunjeno sviješću, dio je te svijesti, i kroz tu svijest svi su povezani. Nema odvojenosti. Koliko li su blagoslovljeni oni koji mogu ući u tu svijest, neki je nazivaju i Kronikama Akashe, kolektivna svijest, sve što je skupljeno od početka, sve nisli, sva znanja, jer to jest tako. Sve je akumulirano u Jednome, iliti kako to Coehlo kaže Duši Svijeta. Velečasni Sudac je u jednoj propovijedi govorio okupljenima – tražite Boga? Osvrnite se, pogledajte oko sebe, pogledajte drugoga čovjeka. To je Bog. Zašto je on to rekao? Jer Bog prebiva u svakome čovjeku, ali i u svakoj životinji, u svemu što postoji, u Svemiru, i izvan njega. Bog jest sve. Svijest jest Bog. Nema odvojenosti između Boga i nas. Mi stvarmo sami odvojenost, upravo dualnošću.

Preuzeto sa www.iskon.hr, koji se pozvao na Večernji list.

Naime, Večernji list je objavio vijest da je švedski dnevnik Svenska Dagbladet optužio Referentni laboratorij Europske unije u Weybridgu da skriva ključne podatke, koje su prikupili testovima u 15 zemalja, a koji bi mogli pomoći u zaustavljanju širenja ove opake bolesti.
Večernjakovom dopisniku tu je vijest, doduše neizravno, potvrdio jedan dužnosnik EU. Naime po njemu, u znanstvenoj zajednici još traje rasprava oko pitanja, koliko se može podataka o genskome kodu virusa objaviti, te da EU Komisija još o tome nije zauzela svoj stav. A kada će? Kada ljudi budu umirali diljem Europe, ali i ostaloga svijeta.
Švedeski list piše da su pokusi na virusu ptičje gripe otkrivenome u uginule ptice u Švedskoj obavljeni u domećem laboratoriju, te da su rezultati takvih pokusa pokazali da je riječ o najagresivnijoj inačici virusa H5N1, smrtonosne podvrste gripe H5, onoj koja nosi gen tipa Z. Šveđani će odmah objaviti svoje rezultate, jer bi po njima prikrivanje takvih nalaza bilo otežavajući faktor u borbi i sprečavanju ove opake bolesti, a i otežalo bi otkrivanje genskoga koda toga virusa. Šveđani tvrde da se virus ubrzani mijenja i širi.
Šveđani tvrde da Weybridge skriva svije nalaze, jer kada ih prvi objave u stručnome listu, tada će moći za njih tražiti zaštitu autorskih prava. kako je to jadno, ako je istina. Zašto ne žele objaviti nalaze? Radi prestiža, ali i zbog toga što autorska prava donose novac, tj. profit. Kada budu dobili autorsko pravo na te nalaze moći će ih prodavati. Čovjek je već odavno prodao svoju dušu vragu. Sve je otišlo kvragu. To samo potvrđuje tezu da će čovjek sam sebe uništiti i na dobrom je putu da će to uspjeti.
Umjesto da se čovječanstvo ujedini u borbi protiv ove opake bolesti, prevladavaju uski interesi određenih skupina i lobija. Što će im autorska prava, kada bolest pohara cijeli svijet. Kome će ih tada prodavati? Valjda samima sebi, ako uopće i oni prežive. Strašno.
Postavimo si pitanje. Prvo kravlje ludilo, sada ptičja gripa, a sutra tko zna.... nije li ovo uzvratni udar prirode, tj. životinjskog svijeta na čovjeka. Uništili smo prirodnu ravnotežu, i priroda je sada ponovno vraća. Jer cijeli Svemir je uravnotežen, postoji sklad, a čovjek je taj koji iskaće iz toga sklada. Ubijali smo životinje, a sada one ubijaju nas. Sve se vraća i sve se plaća. Ovo smo jednostavno zaslužili. Zasijali smo sami sjeme iz kojega je izrasla ptičja gripa, i sada se nemamo što buniti, nego prihvatiti rezultate sjetve, kako stoje stvari, biti će to obilata sjetva, kako god okreneš.....

Opet me zaokupila svijest. Ono nešto što imamo, što nam pripada, ali što ne možemo vidjeti niti opipati. Zašto me opet ona zaokuplja. Eto čuo sam ponešto o tome kako se sve više znanstvenici bave utjecajem misli na našu stvarnost, konketno, utjecajem svijesti na materiju. Sigurno je da svijest ne pripada materiji, ali je sigurno da svijest stvara sliku našeg materijalnog svijeta u kojem živimo. No, ono što me smeta, što znanstvenici pokušavaju otkriti kako mozak stavara svijest. Zašto bi trebalo biti da mozak stvara svijest? Zašto uvijek idemo sa pozitivističke, racionalne i logične točke. Zašto se ne upitamo zašto mislimo da smo mi najpametniji u cijelom Svemiru, da je naša logika superiorna, a razum da i ne govorim. Zašto stvari ne bi bile drukčije? Zašto svijest ne bi bila ona koja nijeje stvorena, nego ona koja stvara, pa bi iz toga proizašlo da je postojala prvo svijest, a onda mozak. Zamislimo to ovako. Svijest je nešto što pripada onostranome, našoj duši, ona je dio nje same, a duša ne pripada materiji. To bi značilo da svijest prebiva u jednoj posve drugoj dimenziji, nego naš mozak, koji je dio našeg tijela koje egzistira u ovj trodimenzionalnoj stvarnosti. Zašto ne bismo proširili naše misaone horizonte, pa doživjeli svijest kao nešto što se ne može ograničiti, kao nešto što nije ograničeno veličinom mozga, koje samostalno egzistira unatoč mozgu i izvan mozga. Kada nastupi smrt, ona i dalje egzistira, a to možda potvrđuju na tisuće i tisuće doživljaja trenutka bliske smrti, koji su se javili kod mnogo ljudi. Zamislimo da je ta svijest dio mnogo šire, zajedničke svijesti, koja obuhvaća ne samo našu Zemlju, naš Sunčev sustav, nego cijeli Univerzum. Tada bi ju doživjeli kao nešto sveprisutno, neograničeno, ono što je sve, bitak svega, a time bi možda samima sebi približili pojam Boga, ako je to moguće ovim našim ogranićenim umom. Zašto kažem da je naš mozak ograničen? Zato što se mi ljudi koristimo sa samo 10% našeg mozga. Zamislite za što bi sve čovjek bio sposoban da koristi recimo 50% mozga? Možemo li to zamisliti, i pozitivno, za razvoj čovjeklove vrste ali i svega oko nas, ali i u negativnom smislu, jer kakva bi tek tada smrtonosna oružja čovjek izmišljao. Ja bih rekao da je čovjek istovremeno genije, sposoban za največe stvari, ali istovremeno je i monstrum, sposoban da učini največe gadosti i strahote. Opet dualnost. Stalno se provlači kroz čovjekovo bivstvovanje. Ali kada bismo shvatili da smo mi svijest, nešto mnogo više, da smo svi dio jedne velike, nepodijeljene cijeline, a tijelo kao nešto što proizlazi iz same svijesti, shvatili bismo da nema dualnosti, da je sve Jedno. Zašto kažem da tijelo proizlazi iz svijesti? Doživimo svijest kao energiju, jer u biti sve jest energija. Tada bi svijest bila najlakši dio energije, najrazvodnjenija, najuzvišenija energija, dok bi tijelo bilo izraz najgrublje, najgušće materije. Dakle, mi kao svijest egzistiramo u najgušćoj materiji. Mi sami smo pokretači te guste materije. Mi smo život, koji je ušao u smrt. Zato je rođenje zapravo smrt, a ne život. Pardoksalno zvuči, ali smrt nije smrt, nego život, novo rođenje u život. Kako mi kao svijest pokrećemo materiju, tako i stvaramo tijek stvarnosti u kojem živimo. Naše misli koje dolaze od nas, nisu ništa drugo nego čista energija. Pozitivna stvaraju pozitivnu stavrnost i ozračje, kao što i pozitivna energija privlači pozitivnu energiju, kao što vrjedi i za suprotno, za negativnu energiju. Dakle, naši znanstvenici otkrivaju nešto veličanstveno, ali kreću sa krive polazne točke, zato će im put biti težak. Zašto ne poslušati vlastitu svijest, jer je ona vi.

Preuzeto iz STELLE

Ako je vjerovati znanstvenicima, onda je odgovor na ovo pitanje potvrdno. Po znanstvenicima u svemiru vlada red, i to savršeni red. Je li to djelo prirode, ili postoji neki Tvorac ili je riječ o nekakvoj nama nepoznatoj sili? Vjeruje se da trenutno u Svemiru postoji oko 100000 galaksija, ali to sigurno nije konačan broj, jer je čovjek napravio tek mali korak u to veličanstveno nebesko područje. Sve te galaksije, koje su poznate čovjeku su organizirane u „ jata “, pa onda šire u „ super – jata “, te na koncu se formiraju još veće skupine nazvane „ mjehurima “. ključno je pitanje za znanstvenike, što slijedi iznad ovih poznatih organizacijskih sustava, te ono ključnije do kuda seže ta savršena i organizirana struktura i tko je ili koja je to sila sve to oblikovala?

Za znanstvenike je još uvijek najzanimljivija Mliječna staza, koja je u biti velika nakupina zvijezda. Naš Sunčev sustav nalazi se na rubu Miliječne staze, a to je zaključio astronom Harloy Shapley, konkretno da se naš sustav nalazi na 2/3 udaljenosti od središta Mliječne staze. On je nadalje otkio da se u središtu Mliječne staze gomilaju zvijezde, a tek početkom novog milenijuma je otkriveno da u središtu Mliječne staze postoji crna rupa.

Znanstvenici su, na početku prošklog stolječa, znali za dva stupnja hijerarhije u organizaciji Svemira, konkretno naš Sunčev sustav, koji se satoji oxd središnje zvijezde – Sunca, i 9 planeta i brojnih kometa i asteroida. Drugi sustav je bila upravo gore spomenuta Mliječna staza, koja se sastoji od milijuna goručih zvijezda. Ima oblik diska promijera 1oo,ooo svjetlosnih godina.

Kada su bračni par Herschel kartografirali Mliječnu stazu otkrili su mnogobrojne maglice. Jedna od najvećih jest Andromeda. I sam Emanuel Kant je smatrao da su takve maglice, ništa drugo, nego sustavi galaksija izvan naše Mliječne staze, a tu Kantovu pretpostavku je potvrdio Edwin Hublle davne 1924. godine. On je otkrio da su spiralne, eliptične i nepravilne maglice zapravo, kako se on sam izrazio „ sestre “ naše Mliječne staze.

Do tada je postojala samo jedna poznata organizacijska struktura – središnja organizacija – postoji jedna središnja zvijezda, a njena je funkcija da drži ostale članove grupe – planete – na okupu.

Međutim, kako su astronomi otkrivali sve bolje i sofisticiranije teleskope, upoznali su sve više struktura u dubinama svemira, i pokazalo se da galaksije nisu nepravilno razbacane u Svemiru. Upravo se događa suprotno, galaksije se međusobno privlače – tako da se stvaraju „ lokalne “ grupe galaksija. Tako imamo naš sustav Mliječne staze, susjedna galaksija - maglica Andromeda, te čitav niz manjih mliječnih staza ( prim. Magellanovi oblaci).

Nadalje, astronomi su otkrili međustupanj između strogog reda, kakav postoji u sunčanim sustavima, i kaosa , kojeg čine zvijezde, a to je oblik, kako su ga nazvali „ svemirska obitelj “. Po znanstvenicima takvu organizacijsku strukturu čine dva „ roditelja “ – u ovm našem slučaju Mliječna staza i galaksija Andromeda i brojna „ djeca “.

Ova lokalna grupacija pripada, koja je po svome središtu u zviježđu Djevice nazvana „ jato galaksija Virgo “. To je jato labavo organizirano, pri čemu se same galaksije gušće grupiraju prema sjedištu navedenog jata.

Tu nije kraj hijerarhije. Dolazimo do super – jata galaksija. Znanstvenici su vjerovali da , kako se povećava gustoća galaksija prema središtu super – jata, privlačna sila u slobodnom prostoru privlači nebeska tijela, te da bi idealni oblik Svemira bio kugla. No je li tako?

Fizičarka Margaret Geller je 1986. godine otkrila nevjerovatnu figuru čovjeka, veliku 500 milijuna svjetlosnih godina, koju čini na tisuće galaksija. Dakle, ona je otkrila velike strukture svemira. Čine ih galaksije zviježđa Coma Berenice, „ Veliki zid “ koji se može ponekad vidjeti i prostim okom , a ispunjava cijeli sjeverni dio noćnog neba, te druge nakupine galaksije koje broje od 1000 do 10000 članova. Nisu pravilno raspoređene, već su poredane na gornjoj površini velikog svemirskog mjehura u čijoj unutrašnjoj vlada apsolutna praznina. Na taj način se pokazalo da Svemir posjeduje posve drukčije uređenje nego kugla. Znanstvenici tvrde, Svemir se sastoji od sugih niti i „ pjene od sapunice “. Eto imamo novu teoriju, u mnoštvu mnogih.

Tako prema toj novoj teoriji naša Mliječna staza juri zajedno s jatom galaksija Virgo prena jatu Hydra – Centaurus i drugim svemirskim nakupinama brzinom od 600 km u sekundi. Sve se one kreću prema nepoznatom središtu gravitacije, a prema proračunu znanstvenika u tom središtu se mora nalaziti nevjerojatno velika masa, koja usisava pola svemira, međutim, kvaka je što ta velika masa još uvijek nije otkrivena.

Jednostavno začuđujuće. Jedva čekam kako će se razvijati ova teorija.

Čitajući STELLU naišao sam na ovaj zanimljivi članak.
Indigo djeca su djeca nadljudskih sposobnosti, a ime su dobili po njima svojstvenoj svijetlo modroj auri. Njihova nadljudska sposobnost se očituje u tome da imaju urođeni imunitet protiv mnogih smrtonosnih bolesti, kao što su rak i sida.
Tako se navodi u članku da imaju sposobnost da vas skeniraju jednim pogledom i da vam detektiraju bolest bolje od bilo kojeg medicinskog aparata.
Navodi se podatak da ih ima već oko deset tisuća diljem svijeta. Odlika njih svih je da stalno iznenađuju razumni i logični svijet svojim predviđanjima i moćima.
Uz indigo djecu postoje i kristalna djeca. Pa se tako u članku daju njihove osnovne razlike. Kristalna djeca su najnovija generacija Djece svjetlosti u starosti od 0 do 7 godina i takva djeca nisu slična nijednoj generaciji. Kristalnoj djeci su prethodila indigo djeca danas stara od 7 do 25 godina. Imaju neke zajedničke karakteristike, a to su: visok stupanj senzitivnosti, medijalna nadarenost i imaju važne životne zadaće.
Glavna razlika među njima jest u njihovom karakteru. Naime, indigo djeca posjeduju ratnički karakter koji se očituje u njihovom cilju da ruše stare sustave i modele koji nam više ne mogu služiti. U tu grupu bi mogli svrstati anarhiste, mlade generacije koje su rušile kvazi komunisitčke i kvazi socijalističke sustave, ali i mlade generacije okupljene oko antiglobalizacijskog pokreta, pokreta za bolji svijet. Smisa postojanja indigo djce na ovome planetu jest razorenje preživjelih sustava vlasti, obrazovanja i pravosuđa. Imaju jako zapaljivi temperament i eksplozivnu odlučnost.
Za razliku od njih, kristalna djeca posjeduju sretnu, opuštenu i ujednačenu prirodu. Ta su djeca neopterećena i opraštaju kagano, sa srcem. Ona čine generaciju koja izvlači koristi od pionirskog rada indigo djece, na putu koji vodi u novi, sretniji i sigurniji svijet.
Dakle, s jedne strane imamo bunt, želju za promijenom, koji prethode jdnom smiraju, uravnoteženosti, sreći i ljubavi, dakle zlatnom dobu. U konačnici možemo reći da zlatno doba proizlazi iz bunta, želje za promijenom, rušenja starog kako bi se izgradilo novo. Ali, ako vjerujemo da se povijest stalno ponavlja, moramo se zapitati zašto to stanje čovječanstva, koje je poznato kao zlatno doba, ne može opstati, nego nakon nekog vremena dolazi do degradacije, koja pak vodi ka primitivizmu. Kako čovjek kada dosegne jedan tako uzvišeni nivo svjesti, padne tako nisko, na najniže primitivne grane?
Jedno takvo dijete, indigo dijete jest trinaestogodišnji Rus, Danila Važdaev iz podvolgovskoga Dimitrovgrada. On može predvidjeti budućnost, pogledom ocijeniti zdravstveno stanje čovjeka, čak može ocijemniti stanje tehničkih uređaja i automobila. Može čitati misli. Evo šo je za budućnost našeg planeta rekao – 2012. godine dogoditi će se globalno nešto doista strašno – „ NAKON TE GODINE VIDIM NEKO CRNILO....“
Ne treba smetnuti s uma da su stare Maye prorokovale, a to pokazuje i njihov kalendar da će 2012. godine doći kraj ovog petog razdoblja u kojem živimo. Dakle, nastupit će upravo crnilo....
A i Nostradamus je predvidio da će se 2012. godine rasplamsati treći svjetski rat, pa sad...tko vjeruje neka vjeruje, a tko ne neka čeka....vrijeme će pokazati
Pozdrav dragi blogeri

Kako nas riječ može u sekundi dignuti, popraviti nam raspoloženje, nasmiješiti nas, utješiti nas, i mnogo toga još. Hvala Moonshadov. Ne treba to biti riječ nekog nama poznatog, već i nekog koga ne znamo, koga nikada nismo upoznali u četiri oka, već samo ovako preko posteva u zajedničkom nam virtualnom svijetu BLOGU. Bilo mi je teško, ali sada više nije. Vratio sam snagu preko riječi, ne svoje, ne nekog mudraca, već preko riječi drage mi ratnice Moonshadov. Riječ me je aktivirala, dala mi je snage da se suočim s nekim stvarima, da porazmislim o svojim slabostima, da sebe analiziram. Shvatio sam koliko mi sami sebe malo znamo, pa tako ispada da nas drugi sa strane bolje znaju, pa čak ni oni koji nas nikada u životu nisu vidjeli, bolje nego mi sami sebe. Kročeči putem koji sam zacrtao, zaboravio sam na sebe. Razmišljao sam samo o cilju, a zanemaro sebe. Izgubivši sebe, izgubio sami put kojim sam išao. Ali od sada se ne dam. Da bi pobijedio samoga sebe, moraš otkriti vlastite slabosti i mane, jer kada ih otkriješ, ili bolje rečeno, spoznaš, tada ih možeš i pobijediti, i držati ih na uzdi. Konačno dišem. Ona svjetlost koju sam vidio iz dubine tame, sada znam što je to! To je nada, to je riječ, jer Bog nam govori svaki dan, kroz druge ljude, kroz situacije kroz koje prolazimo. Oluju dovodi Bog, ali ne zato što nam želi napamostiti, ili nam nauditi, ne, već da očvrsnemo, da sebe prepoznamo i snagu koja je u nama, da pobijedimo.....

Još jedan katastrofalan dan. Kada sam mislio da ne može gore, shvatio sam da sam pogriješio. Jednostavno ludim. Osjećam ogroman pritisak. Stres me ubija. Kako da se nosim s njime. Sam sam sebe pobijedio. Duhovno sam pao. Ja sam palo duhovno biće. Zagadila me tamna materija ovoga svijeta. Imam li još barem malo snage da se oduprem naletima depresije, potpomognute stresom. Imam li? Mislim da trenutno nemam. Otkri sam leš, i postao sam leš. Odbijao sam sivilo, i postao sam sivilo. Tama je oko mene, i ja sam postao tama, svijetlo u sebi sam prigušio. Osjećam se jadno. Osjećam se kao brodolomac, koji je izgubio brod, plutam u beskrajnom oceanu tame. Ne nazirem kraja, a nama konopa za spašavanje. Sve je na meni. Hoću li se spasiti ili ću potonuti. Neizvjesnost. Ubija me ova situacija. Pobijegao bih iz ovog zatvora u kojem se nalazim. Zatvoru paše zatvor, ali ne i slobodnome čovjeku u zatvoru. On žudi za slobodom. Žudi za time da razbije okove koji ga vežu za zatvor, koji je trenutni njegov dom. Izlaz. Gdje se nalazi? Zašto ne vidim put ka njemu,a znam da postoji? Zašto mi ostaje skriven, neosvjetljen? Znam. Ja sam baklja, ja sam lučonoša, onaj koji bi trebao da si sam rasvjetli put, ali sam zakazo. Zapeo sam u trnju. Koprcam se i ranjavam se. Zašto ići težim putem? Zašto ne izabrati lakši put? Uopće, postoji li lakši put? Besmisao. Besmisao svega oko mene. Koji je smisao postojanja? Koji je smisao ovoga što živim? Zar je to uopće korisno? Čemu biti koristan, kada te to nastojanje ubija stresom, depresijom. Sjećam se jedne zen priće o beskorisnom stablu. Želim biti beskorisno stablo, drugačije od drugih. Ne želim biti sivilo! Ne želim biti tama. Ne želim biti ono što predstavlja ovaj svijet. Gadi mi se sve to. Dok činim ono što svijet želi, gadim se samome sebi. Zašto moram činiti ono što se podrazumijeva po drugima. Ta dosta mi je toga. Želim slobodu, a sloboda je rušiti temelj ovoga društva. Jer staro lomiš odozdola, ne odozgora. Da mi je pronač najjači čekič na svijetu da razbijem cijeli svijet, da ga slomim na tisuće komadića, i da ga ponovno sastavim kao uravnoteženu cijelinu. Ovo oko mene je kaos, bezakonje, izgubljeni slučaj. To sve me je progutalo, tako da sam i sam postao dio besmisla, bezakonja, ja sam kaos. Razbijen sam kao val na hridi. Mogu li se ponovno sastaviti, ili sam samo krhotina, komad željeza u moru, kojemu je sudbina oksidacija do određenog časa kada sve prestaje.

Kraj......

Svima je već poznato da odkada postoji svijeta i ljudi da su žene diskriminirane, u svakom pogledu, a to je velika nepravda. To je valjda od one „ jabuke “ koju je zagrizla i nagovorila Adama, pa tako sve do danas. To je jedna od najvećih gluposti koju je čovjek mogao smisliti i onda ju dodijeliti samome Bogu. A koliko žena pati zbog toga stoljećima. Strašno!
No, ne želim govoriti o tome, jer je o tome mnogo već rečeno i izgovoreno. Meni je centralna misao diskriminacija, a na to me potakao današnji prilog na našij dalekovidnici o tome kako su žene pozitivno diskriminirane u odnosu na muškarce, što se tiće smještaja u studenske domove. Eto razlog te pozitivne diskriminacije jest da žene bolje uče i da su uspješnije, a muškarci kaskaju za njima. I to izgleda ovako, otprilike 64% naprema 36% u korist žena. To nije ništa drugo, nego diskriminacija, jednako kao i što je diskriminacija u mnogim stvarima prema ženama. Nema razlike između diskriminacije žena i diskriminacije muškaraca, jer oboje je loše. Nikako ne želim da me se shvati kao da sam ja protiv žena, dapaće, smatram da su žene mnogo organiziranije od muškaraca, i da imaju pravo na sva prava kao i muškarci, 100%!!!! Ali mene zanima, može li diskriminacija biti pozitivna i negativna? I ovdje se vidi dualnost čovjeka kojeg on živi. Diskriminacija je diskriminacija, i ona je loša. Ne može se odobravati nekakva pozitivna diskriminacija i prezentirati ju kao nešto dobro i pozitivno. Zašto? Jer diskriminacija sama po sebi, u svojoj biti je loša, i nešto loše ne možemo definirati kao pozitivno. Jedino je ispravno i pravedno nepostojanje diskriminacije ni u kojem pogledu ni među kime.

Što učiniti u takvoj situaciji? Želiš naprijed, a ne možeš. Pun ti je kufer svega, a moraš naprijed, a rješenja niotkuda. Hoću naprijed, a ne mogu. Želim preskočiti zid ali ne ide. Želim ga zaobići, ali mi ne da. Ludim. Moram, a ne mogu.... K tomu to što radim kosi se s mojim uvjerenjima, mojim moralnim stavovima, ali moram. Što učiniti? Napraviti po savjesti, ispravno, ili napraviti onako kako se od tebe zahtjeva, pa makar nije protuzakonito, ali je moralno neispravno. U kakvom to svijetu živim. Kako da ostanem neokrznut, kako da sačuvam svoja uvjerenja, svoje stavove. Kako da preživim oluju u koju sam ubačen, koja me nosi s lijeva na desno, pod more i i iznad mora. Kako da se oduprem naletima vjetrova, kako da ostanem nevin u svijetu nepravde, bezakonja, privida dobrote. Osjećam kako tonem, more mi je došlo do ustiju, osjećam kako mi u grlo navire... Mogu li što učiniti, ili ipak ne mogu. Osjećam li kraj, tonem li u sivilo ovoga svijeta, u bezdan ovoga mraka gdje se nalazim. Tonem, vidim trag svjetlosti, daleko, gore....On mi daje nadu da još nije kraj, dok god ga vidim, znam da se mogu spasiti.....

Evo sjetim se pjesme od Đoleta

Preuzeto sa www.iskon.hr

Naime, znanstvenici tvrde da su prije 4 milijarde godina kristali poput kalcita započeli prvi korak u prijelazu iz kemijske u biološku prrodu, prvi korak u stvaranju života.

Po znanstvenicima da bi se dogodio prijelaz iz „ pred-biološkog “ svijeta iz razdoblja prije 4 milijarde godina do svijeta u kojem mi danas živimo, bilo je potrebno da se aminokiseline povežu u lančane molekule. U samoj prirodi se pojavljuje stotinjak aminokiselina, ali se pri sintezi proteina koristi samo njih 20, koji su jesnkai kod svih živih organizama, od biljaka preko životinja. Zanimljiva je ova opaska znanstenika biljke – životinje – ljudi! Pa zar čovjek nije također životinja, ta hrani se, jede, razmnožava i umire kao i sve druge životinje. Ta nismo li sisavci, a po ponašanju smo daleko ispod životinja, daleko.....

Kako stvari stoje, postoji velika mogućnost da su Robert Hazen i Timothy Filey iz No content-a i Glen Goodfriend s Geophysical Laboratory s Carnegie Institution of Washington otkrilji ključan korak u tom procesu prijelaza, a taj korak je bio proučavan više od pola 20. stoljeća.

Po znanstvenicima, da bi se dogodio prijelaz između kemijskog i biološkog područja, bio je nužan nekakav prirodni proces koji je trebao odvojiti i ponovno zasebno skupiti L i D aminokiseline.

Aminokiseline su organski spojevi koji sadrže i amino ( -NH2 ) i karboksilnu ( -COOH ) skupinu. Dvadeset od ovih aminokiselina su građevni elementi proteina ( riječ je o alfa-aminokiselinama ), a to su: alannin arginin, asparagin, aspartinska kiselina, cistein, glutaminska kiselina, glutamin, glicin, histidin, izoleucin, leucin, lizin, metionin, fenilalanin, prolin, serin, treonin, triptofan, tirozin i valin. Njihova općenita kemijska formula je ( NH2 ) ( COOH )( H )-C-( R ), gdje je R varijabilna skupina koja može biti jedan H atom ( u glicinu ), ili molekularni kompleks koji sadrži atome C, H, O, N, ili S.

Naime, kod svih molekularnih struktura aminokiselina, osim kod jedne, postoji asimetrični razmještaj okupljen oko ugljika. Takav razmještaj podrazumijeva postojanje dva odraza oblika svake aminokiseline, a oblici su označeni kao lijevi ( L ) i desni ( D ). Kemijski ustroj svih živih sustava trazlikuje se prema selektivnoj uporabi ( L ) i ( D ) molekula, dok s druge strane, nebiološki procesi najčešće ne razlikuju ( L ) i ( D ) varijantu.

Gore imenovani Hazen je sa suradnicima izveo jednostavan eksperiment na način da je uronio kristal uobičajenog minerala kalcita, koji oblikuje kamne vapnenac, i čvršće dijelove mnogih morskih životinja u razrijeđenu otopinu kiseline razdvojenih aminokiselina i otkrio je sa suradnicima da se najvećim dijelom ( L ) i ( D ) molekule okupljaju na različitim dijelovima kristala kalcita.

Studija ovih znanstvenika navodi na zaključak da su se miješane ( L ) i ( D ) aminokiseline u vrijeme nastanka života odabirale i nanovo, zasebno skupljale uz pomoć postojećih površina minerala.

Eto, otišao je prije nego što je pravda zadovoljena. Njemu je smrt donijela slobodu, uvjetno govoreći, a onima kojima je njegovo djelovanje, njegova politika nanijela tako mnogo zla i patnje, donijela je produženje agonije, osjećaj kako pravda nije zadovoljena, i uistinu ovdje ne vrijedi ona izreka, da je pravda spora, ali dostižna. U ovom slučaju je bila jako spora, prespora. Odlaze akteri, uzročnici zla, njegovi pokretači, ali posljedice ostaju: na tisuće i tisuće ubijenih, prognanih, na tisuće spaljenih domova, izgubljenih mladosti, izgubljenih prijateljstava, one nikada neće proći, uvijek će kao sjena pratiti one koje su obilježile.
Ovo je dokaz ljudske gluposti, jer čovjek umjesto da izabere dobro i život, uvijek izabere zlo i smrt, a to je žalosno......

Još jedna zanimljiva dvojba vezana za prethodni post koji je govorio o tome da li mi odlučujemo o svome životu, ili je to ipak već određeno od strane sudbine. Dakle, da li mi slobodno odlučujemo ili samo slijedimo rolu koju nam je namijenila sudbina. Postoji isprepletenost jednog i drugog. Evo jučer ili prekjučer su u isto vrijeme, zbog istog razloga umrle dvije sestre blizanke. Sudbina? Slučajnost? Moja malenkost ne vjeruje u slučajnosti, ama baš ni jednu. Ne može se dogoditi slučajno da mislite na neku osobu koju niste dugo vidjeli, i omda je nakon dva, tri sata ili nakon nekoliko dana vidite. To je prst sudbine. Ali kako sam jednom lijepo pročitao u knjizi jedne već vremešne gospođe koja je dva puta doživjela iskustvo bliske smrti, proživaljavajući to iskustvo ona je rekla kako joj je biće od svjetlosti reklo kako sudbina, tj. budućnost ili budući događaji nisu čvrsto urezani u kamen, već čovjek svojim djelovanjem može promijeniti tijek koji je određen. Dakle, važno je primjetiti da je tijek određen, ali o nama ovosi kakav će biti krajnji rezultat, ili bolje je reći kako će naša životna priča završiti. Ali to nije ništa novo. Proroci kojih je bilo mnogo, na sve strane svijeta, uvijek kada su opominjali svojim vizijama, oni su ipak ostavljali nadu da tako ne mora biti, jer sve se može promijeniti ako se čovjek promijeni, sebe, i svoje ponašanje! Dakle, sudbina postoji, ali ona nije čvrsto zacrtana, zacementirana, jer da jest, Sin Čovjeći ne bi rekao da će nam naše riječi, a to podrazumijeva i djela, jer riječ bez djela je mrtva, osuditi ili obraniti i osloboditi. Dakle, postoji slobodna volja. Ako ćemo gledati usko, zar ne možemo reći da je uzimanje jabuke od strane Eve i Adama rezultat njihove slobodne volje. Onog trenutka kada su jeli sa stabla spoznaje dobra i zla, bitno je spoznaje, a to podrazumjeva znanje o dobru i zlu, spoznali su dvojnost – dobro i zlo, a to znači dobili su i izbor, tj. slobodnu volju da izabiru jedno ili drugo. Naš život se sastoji u tom odabiru. Stalno odabiremo, pa su naše odluke ovakve ili onakve, dobe ili loše, a to utjeće i na naš život. Zar vam nisam rekao da našim mislima kreiramo našu stvarnost. Dakle, mi imamo utjecaja na naš život. Čovjek mora preuzeti odgovornost stvaranja, jer je i sam dio stvaranja. Nije stvaranje završilo sedmog dana kako mnogi govore, ne, ono traje i danas, jer sada u ovme trenutku svaki čovjek na ovom planetu stvara svoju stvarnost, ali ne samo ljudi, već sva živa bića, Zemlja, Univerzum, Apsolut. Bitno je postići ravnotežu između sudbbine i slobodne volje, a to bi pak značilo uskladiti slobodnu volju sa sudbinom, a sudbina jest slijediti unutrašnji glas, intuiciju. Koliko puta nas je intuicija dovela do sretnog završetka, moliko smo puta intuitivno osjećali da nešto moramo učiniti baš kako nam naš unutrašnji glas kaže. Sudbina je dobra, sudbina je pravedna, slobodna volja može biti dobra, pravedna, ali može biti i zla, nepravedna, ovisno kako je upotrebljavamo. Dakle, sudbina je od Boga, a slobodna volja je dana od Boga, ali je ona preteška za čovjeka jer se on sa njom ne može nositi što je prošlost, ali i sadašnjost to mnogo puta pokazala. Čovjek slobodnu volju zloupotrebljava. Primjerice, slobodna volja je bila izabrati koristiti li atomsku energiju u mirnodobske svrhe ili ju koristiti u ratu. Čovjek je odlučio oboje, prvo u ratu, a onda u miru. Tu se krije čovjekova podvojenost, ono Božje u njemu i ono ljudsko, primitivno, materijalno u njemu.
Za kraj ne znam kako ovakva filozofska tema, i ona iz prijašnjeg posta, može biti u uskoj vezi sa svjetonazorom kolega Fidel. Što je uopće svjetonazor? To je ljudska izmišljotina, kako bi se ljudi podijelili, i onda bi solili jedni drugima pamet koji su od njih upravu, tj. čiji je svjetonazor ispravan. To je nešto slično religiji, a posljedice su iste, jer im je uzrok isti.....
Toliko o tome.....

Donosimo li mi odluke ili samo igramo ulogu koju nam je odredila sudbina. Možda na prvi pogled izgleda da smo sami odlučili , ali ipak ne možemo, a da si ne postavimo pitanje, nije li riječ ipak o sudbini. Netko odluči pohađati, recimo ekonomski fakultet, i to je njegova želja, i uspije na prijemnom i upiše se. Reći ćemo on je donio odluku, odlučio je. Ali, da li je to tako uistinu? Zašto ne postaviti pitanje da li je to ipak samo sudbina koju jednostavno slijedimo. Ne možemo birati utrobu koja će nas nositi do našeg rođenja. Ne možemo birati ni trenutak kada ćemo se roditi. Ne možemo birati ni spol koji ćemo imati, pa se dogode situacije da neka duša, koja se osjeća ženom biva zarobljena u muškom tijelu, jer duša je duša, a tijelo je tijelo. ne možemo birati ni vlastito ime. Mi nosimo nametnuto ime, vjerujemo u nametnute misli, ideje, do trenutka kada se pobunimo, pa bivamo proglašeni buntovnicima, otpadnicima, rušiteljima imaginarnog i nametnutog svijeta oko nas. Ne biramo niti pravila igre u koju smo uvućeni, već imamo izbor, prihvatiti ih ili odbaciti, preuzimajući na taj način rizik odbacivanja. To bi mogli nazvati donošenjem odluke, ali opet moramo postaviti pitanje, nije li to ipak sudbina. Je li Isus sam odlučio ili je prihvatio svoju sudbinu određenu od Boga, ta sam je rekao da je izišao od Boga i da čini i govori sve ono što je vidio i čuo kod Oca. Dakle, postoji li odlučivanje, ili je to ljudska izmišljotina, lažno ohrabrenje da ipak nešto može odlučiti, samozavaravanje. Odlučiti znači varati samoga sebe, znači izbjegavati vlastitu sudbinu, umjesto prepustiti se intuiciji, jer u biti ona nas vodi. Čovjek je izgubio glas u sebi, svoj vlastiti glas, a posljedica je da se izgubio, tako da na teži način ostvaruje vlastitu sudbinu. Postoji li uopće izbor. Ako vjerujemo u karmu, onda ne, jer ako je netko bio ubojica u bivšem životu, on u sadašnjem mora platiti taj grijeh, tj. mora biti ubijen, a to pak u konačnici znači da je njegova sudbina unaprijed određena. Dakle, on nema izbora, već jednostavno mora prihvatiti vlastitu sudbinu. To je Isus jednostavno objasnio rječima: „ Tko se mača lača od mača i pogiba! “ Zapravo mi se čini da je naš život borba protiv vlastite sudbine. Rijetki su bili oni koji su istinski otkrili vlastitu sudbinu, pronašli glas vlastite intuicije u sebi, i tu dajem za pravo Nitscheu, i prepustili se vodstvu Višega, Nedokučivog ljudskome umu. U konačnici ponovno naviru ista pitanja, postoji li odluka, odlučivanje izbor, a odgovor može biti i da i ne, ovisi kako uzmeš. Ako kažeš da, opet će ostati otvorena pitanja, možda ipak i ne..... Ako pak kažeš ne, nakon nekog vremena će se pojaviti pitanja, pa možda ipak ima trenutaka kada ja odlučujem o svome životu, donosim bitne odluke.....
Kako god okrenem, jednako sam daleko od da i od ne............

Eto doživjeti ćemo i to. Crkva želi nazad nešto što je njeno. I sve bi bilo ok da nije riječ o zgradi u kojoj je smješten Varaždinski Fakultet organizacije i informatike. Zamislite, oni koji su stoljećima se ulizivali moćnicima, vladarima svjetskim, uvijek bili pri vrhu hijerarhije moći sada ponovno traže svoje, ono što su ukrali hrvatskim seljacima i kmetovima. Traže ono što su im darovali vrli hrvatski plemići, ala Franjo Tahi koji su bili primjeri pravih kršćana, bogobojaznih ljudi. Zamislite, izbacuju ustanovu koja podučava znanjem na tisuće mladih ljudi koji će biti budućnost i stup lijepe naše, a samo da bi oosnovali nekakva svoja , zovu ih sjemeništa, a ja ih zovem tvornicama zombija koji će slijepo vjerovati u dogme majćice Crkve i koji će prodavati maglu ljudima, umjesto da proizvodimo mlade znanstvenike koji će biti na ponos naše zemlje. Ne! Mi ćemo proizvoditi mraćnjake koji će unutar zatvorenih zidina igrati se sa nevinom djećicom podučavajući ih spolnom odnosu, kao što je evo slučaj sada u Irskoj. Sramota!

Što je slika, a što svjetlo? Slika jest tijelo koje nosimo. Neki ga nazivaju odijelom koje oblačimo i kada dođe vrijeme skidamo. Svjetlo smo pravo mi, ono koje ostaje i dalje poslije tzv. smrti, one koju je čovjek prihvatio, i koje se boji jer ju ne poznaje. Svjetlo je skriveno u slici Očeva svjetla. Što je Očevo svjetlo? Ono je Duh koji prožima sve što postoji. Mnogo puta sam si ga dočarao kao ocean, a mi smo kapljice u oceanu. Zato je Isus govorio o Ocu koji je u skrivenome. Ono što je skriveno ono objedinjava sve, jer se nalazi u svemu. Židovi su to nazivali Božjim dahom koji prožima sve. Dakle, izvan ovog svijeta slika, postoji Svjetlo koje prožima sve. Ono je bit svega, početak i kraj, bezvremenost, čisto postojanje. Svjetlo koje se nalazi u slici, dakle, tijelu mi ne vidimo, jer ga nismo prepoznali. Tek kada ga prepoznamo u sebi, tada uskrsujemo, tada ga postajemo svjesni, jer uskrsnuće jest samospoznaja sebe. Svjetlo je ono koje jest, nalazi se uvijek u slici Očeva svjetla, kupa se u njoj. Zato neki govore da je duša uvijek uz Boga. Pod time sre podrazumijeva da se ona uvijek nalazi povezana sa Ocem. Između Oca i duše postoji trajna veza. Zato je Isus rekao: „ Otac je u meni , tj. moje svjetlo uvijek se nalazi u slici Očeva svjetla, i Ja sam u Ocu, tj. Ja, moje Svjetlo, koje Ja jesam uvijek se nalazi u slici Očeva svjetla, nema prekida veze, postoji samo zaborav, Otac moj i Ja smo Jedno, tj. svjetlo Isusa i je uvijek u slici Očeva svjetla, i međusobno se prožimaju, jedno je u drugome i drugo je u jednome, dakle, Jedno. Svjetlo skriveno u slici postaje vidljivo trenutkom smrti, tada se razbija granica između ovoga svijeta slika i svijeta svjetlosti, tada svjetlo prepoznaje svjetlo, dolazi do stapanja.
Toliko o tome.....

Razmišljanja su me odvela u pravcu u kojem i nisam mislio da će me odvući, ali eto podijelti ču ih sa vama. Pokušavam dokučiti zašto ljudi imaju potrebu Boga ograničavati, barem oni koji vjeruju u Njega, čast izuzecima. Vjerujem da oni koji čitaju ovo znaju da je riječ o vjeri, tako da ateiste i neće zanimati ovaj post, ali ja kao vjernik želim govoriti o ovome. Kada odem u Crkvu odmah mi upadne u oči kako ljudi hrle klanjati se raspelu i kamenom liku koji visi na njemu. Jedni na jednoj strani, a drugi na drugoj. I tako promatram ih ja i pitam se komu se to oni klanjaju, Bogu, Isusu, ili samo kamenom liku koji je stvoren iz mašte nekoga nepoznatoga ili poznatoga umjetnika. Kada bolje promotrimo raspela shvatiti ćemo da su svi ti likovi različiti koji vise na njima. Ima ih na milijune, i toliko milijuna različitih likova, tj. Isusa, pa je normalno postaviti pitanje, koji je među tim milijunima Isusa pravi Isus, onaj koji je prije više od 2000 godina hodao Palestinom. Odgovor vam je nijedan među njima. To znači za vjernika poraznu činjenicu, da on radi isto ono što su učinili pripadnici židovskog naroda kada su napravili zlatno tele i klanjali mu se. Između ovoga dvoga nema razlika. Bog jest u kamenu, ali nije kamen, On je mnogo više, ali je ovo dovoljno za one kojima je dano da razumiju. Još mi je više nerazumljivo kada vidim kako se izrađuju i postavljaju kipovi nekih tzv. svetaca, pa se ljudi njima klanjaju. U čemu je razlika između klanjanja tim kipovima od klanjanja mnogobrojnim kipovima tzv. bogova grčkog olimpa. Ma nikakva. To je jedan začaran krug u kojemu se čovječanstvo neprestano vrti. Koliko ima kipića Buda, Shiva, Sai Baba, i ne znam više ni imema tih koje ljudi smatraju bogom. No, tim ograničavanjem Neograničenog, ljudi čine nešto čega valjda još nisu svjesni, odijeljuju se međusobno, što dovodi do zavisti, netrpeljivosti, izdizanja vlastitoga Boga ili religije iznad drugih, pozivajući se na ispravnost. Koliko je žrtava uzelo takvo postupanje ljudi? Mnogo, mnogo, i previše. Mnogi citiraju Bibliju, kako bi potvrdili neke svoje teze, ali u jednoj jedinoj rečenici krije se otkrivenje svega, otkrivenje Neograničenog :

„ Otac moj je u meni, i Ja sam u Ocu, Otac moj i Ja smo Jedno!“ - nema jednostavnijeg objašnjenja neobjašnjivog, neograničenog, ali toliko jednostavno otkrivene Istine Jedinstvenosti i Cjelovitosti Svega što postoji. Ako je nešto Neograničeno, ono je u svemu, oko tebe, u tebi, izvan tebe, iznad tebe, ispod tebe. Ti hodaš po Bogu, udišeš Boga, izdišeš Ga, On te osvjetljava, kupaš se u Njemu, piješ Ga, jedeš Ga, diraš Ga, osječaš Ga, čuješ Ga.

Kada shvatiš gdje se nalazi Bog, pronači češ Ga tamo gdje nisi ni očekivao da češ Ga naći....
Tada Ga nećeš ograničavati jer ćeš shvatiti da ne možeš ograničiti nešto što ne možeš izmjeriti....

Ovo dvoje nije stvar izbora. Jesti meso ili biljku, ili ne jesti meso ili biljku. Ono je uvjetovano. Kako? Dok smo u utrobi hranimo se onim što jede naša majka. Ako je naša majka mesožderka, naravno da će se hraniti mesom, a to znači i da ćemo se i mi u utrobi hraniti mesom. Dakle, već tada ćemo se naučiti hraniti mesom. Ono će već tada postati dijelom naše prehrane. Zapravo, mesožderstvo je ovisnost. Mi još u utrobi postajemo ovisni o mesu. Mi tada nemamo izbora, što znači da drugi odlučuju hoćemo li mi biti mesožderi ili biljojedi, tj. vegeterijanci. Kako što se svaka ovisnost može pobijediti snagomm volje, tako se i mesožderstvo može pobijediti snagom volje, no pitanje je koliko nam je naša volja snažna da bi smo pobijedli tu ovisnost?